Bivši hrvatski reprezentativac Jerko Leko (36), danas pomoćni trener zagrebačke Lokomotive, četiri je godine (2002.-2006.) bio igrač kijevskog Dinama, najvećega ukrajinskog nogometnoga kluba.
S debelim vremenskim odmakom prisjetio se nekih svojih ukrajinskih anegdota posebno naglašavajući činjenicu da mu je boravak u Kijevu bio najbolji potez karijere i kako u Ukrajini ni na profesionalnom ni na privatnom planu u četiri godine nije doživio ni jednu jedinu neugodnost.
– Zajedno smo u Dinamo došli Goran Sablić i ja, tri mjeseca nakon smrti Valerija Lobanovskog, kada je momčad preuzeo njegov učenik Mihajlčenko. On je sve radio po metodama slavnoga prethodnika. Imao je sobu na najvišem katu zgrade u klupskom kampu, u njoj je vodio individualne razgovore s igračima i uvijek konzultirao knjige i skripte Lobanovskog – kaže nam Jerko Leko.
Naglasak je, kaže, kod svakoga igrača bio na besprijekornoj fizičkoj pripremljenosti i vojničkoj disciplini.
– Svakoga dana mjerili su nam krvni tlak. Ako je bilo odstupanja vrijednosti od prethodnoga mjerenja, nisu nam dali trenirati, nego su istraživali razloge: je li u pitanju stres, noćni izlazak...
Nisu fanatici kao Turci
Igrači kijevskog Dinama imali su poseban status u gradu.
– Znali smo se prije ulaska u kamp malo poganjati automobilima, tamo su tri ili četiri trake pa se moglo i brže voziti. I policija nam nije smjela ništa. Ako su nas i lovili, mogli su samo do rampe u našemu kampu, gdje je stajala vojska. Moj suigrač, Srbin Gavrančić, bio je malo bahatiji, drskiji prema policiji pa su ga imali na piku. Jednom, kada ga je dovezla do kampa, zaustavili su mu suprugu. Osobno ju je zadržao neki policijski inspektor, bio je i malo drzak pa je cijela priča došla do gazde kluba Igora Surkisa. Koji dan poslije Gavrančići su bili pozvani u središnju policijsku postaju, gdje ih je čekalo trideset postrojenih inspektora. Tražilo se od gospođe da izdvoji inspektora koji ju je maltretirao. Kada se čovjek počeo opravdavati, Surkis ga je ispljuskao uz prijetnju: “Da vam više nije palo na pamet zaustavljati moje igrače!”
Kakvi su navijači u Ukrajini?
– Nisu fanatici kao Turci, ali privrženi su, vjerni, poštuju svakoga. Nas Hrvate posebno su uvažavali jer naši narodi dijelili su istu sudbinu, u isto smo se vrijeme osamostaljivali... Kao narod su jako otvoreni, čak sam imao dojam da previše respektiraju druge, pa tako i u sportskom smislu. Oni su kod kuće uvijek goropadni, a kad izađu van, kao da su bojažljivi, ustrašeni... Baš si mislim da im treba čelična ruka za izbornika kao što je bio Lobanovski, ili tip kao što su braća Surkis.
Razlaz sa Surkisom
Kako doživljavaju izbornika Andrija Ševčenka?
– Dosta su skeptični prema njemu, znali su mu zamjeriti što je kao ponosni Ukrajinac bio napustio domovinu, oženio se Amerikankom (modelom Kristen Pazik, nap. a.), djeci dao američka imena (Jordan, Christian, Rider Gabriel, nap.a.). Rebrova više cijene u Ukrajini nego Ševčenka, kao čovjeka, ne kao nogometaša.
Kakav je bio rastanak s Kijevljanima?
– Razišli smo se jer nisam pristao na uvjete koje mi je nudio Surkis, a još sam se više razgnjevio kada mi je rekao da je odbio Interovu ponudu za mene od osam milijuna eura. Tražio je 12 milijuna. Koju godinu kasnije sreli smo se u Monte Carlu i tada mi je rekao: “Nismo imali karakternijeg igrača od tebe” – zaključio je Jerko Leko.
manje politike u tom nogometu. bit ce sve ljepse i lakse.