Jole Petrović otplaćivao je 'mito' Bosne kada je Dražen odabrao Cibonu

Prema riječima Mirka Novosela, ključni trenuci u "borbi za Dražena" zbili su se krajem travnja i početkom svibnja 1984. Tada je, naime, Cibona, Nakićevim horokom u posljednjoj sekundi finala pobijedila Crvenu zvezdu iz Beograda te postala prvakom Jugoslavije. Samim time postala je predstavnik SFRJ u Kupu europskih prvaka. U Ciboninim redovima sve je zapaženiju ulogu igrao Draženov brat Aleksandar. Te su dvije činjenice bile presudne za Draženovu odluku da se iz rodnog Šibenika preseli u Zagreb, a ne u Beograd ili Sarajevo, kamo su ga također zvali.

Opcija studiranja na Pravnom fakultetu, koji je upisao godinu dana ranije, prije potpisa za Cibonu (1983.) te igranja košarke u redovima zagrebačkog kluba nudila je ostvarenje Draženova poriva za samoostvarenjem. O tome svjedoči profesor Dragan Milanović, njegov prvi osobni kondicijski trener:

Fascinacija Zagrebom

– Dražen je bio igrač koji je tijekom cijele karijere težio višoj razini natjecanja. Zagreb ga je ipak na neki način fascinirao. Odlazio je i u popularnu diskoteku Saloon, gdje su počele i neke njegove veze s djevojkama. Znao je uvijek granicu. Opcija nastavka karijere u dresu matičnog kluba iz Šibenika također nije bila isključena, posebice imajući na umu da se momčad i bez Dražena zadržala na vrhu tablice Prvenstva Jugoslavije. Također, uprava kluba bila je najavila jaka igračka pojačanja neophodna da bi se ostvario još snažniji izlaz na europsku scenu. O toj situaciji govorio je veliki Draženov šibenski prijatelj, danas ugledni trener Neven Spahija:

– Bosna je bila jako, jako zainteresirana. Čak su mu dali jedan golf – sponzor im je bila tvornica automobila – ali se Dražen zbog Mirka Novosela, Ace i svoje budućnosti u reprezentaciji odlučio za Cibonu. Šibenka je u jednu torbu spremila gomilu novca koji sam ja morao pogledati i to ispričati Draženu. Međutim, Dražen je vrlo rano bio zreliji od mnogo ljudi oko sebe, čak i onih dosta starijih, i odlučio se isključivo za sportski motiv. Budući da je riječ o jednoj časnoj obitelji, Jole Petrović otišao je u Sarajevo i platio automobil. Dražen je završio u Ciboni. Iz ovog kuta gledano, mislim da bolju odluku onda nije mogao donijeti. Unatoč snažnom naporu da zadrži Dražena u svojim redovima, Šibenka nije uspjela. Zašto, objasnio je glavni pregovarač Šibenčana Dane Sekso, koji je o Draženovu povratku u Šibenku pregovarao samo nekoliko sati prije njegova podnevnog potpisa za Cibonu.

– Kao 20-godišnjak Dražen je bio zreo da sam donese najteže odluke. I ne vjerujem da su o njegovu prijelazu u Cibonu presudili ni otac, ni majka, ni brat ni Novosel. On je odluku donio sam. Kao čudo od igrača i čovjeka. Baš te 1984. dogodit će se promjena u pravilima koja će zauvijek promijeniti način igranja košarke. Uvedena je trica. Toga se prisjetio Mirko Novosel, trener s kojim će Dražen već 1985. odvesti Cibonu na krov Europe:

– Nije nas to iznenadilo. Bilo je samo pitanje vremena kada će se to prebaciti iz NBA iako je linija postavljena bliže, na 6,25 metara. Mi smo se praktički spremali na to, tako da smo mi stalno trenirali šut s distance. Kada je pravilo stupilo na snagu, mi smo bili maksimalno spremni za to, a drugi o tome nisu razmišljali. Nikad neću zaboraviti utakmicu protiv Partizana, koju je s njihove klupe, uz trenera Slavnića, vodio Kićanović i kada smo iz prvih osam napada postigli svih osam trica, a rezultat u četvrtoj minuti bio je 24:5! Svi su starteri osim Knege zabili tricu. Šuterska pripetavanja Dalekometna preciznost postala je Cibonin zaštitni znak na kojem je gradila svoju europsku supremaciju. Momčad je bila okupljena oko Dražena kao nositelja igre, ali svi igrači sastava bez stranaca, pa čak i igrači unutarnje linije, bili su izuzetno uspješni u pogađanju otvorenih šutova.

Neki su igrači, poput Dražena Petrovića i Brazilca Oscara Schmidta, upravo zahvaljujući novopostavljenoj liniji na distanci od obruča dodali novu dimenziju svojoj igri te su tako utjecali na dugoročnost svojih karijera. O tome svjedoči upravo legendarni Oscar: "Utjecaj linije za tricu na međunarodnu košarku bio je velik. Zahvaljujući promjeni pravila, mogao sam igrati na visokoj natjecateljskoj razini do 45. godine života. Prije linije za tricu bio sam običan krilni centar, a ovako sam postao priznati krilni šuter". Gotovo su legendarna postala šuterska pripetavanja Ciboninih šutera u drugoj polovici 1980-ih, kojima su svjedočili brojni zagrebački klinci koji su naporan put treniranja košarke izabrali ugledavši se na Dražena i njegove kolege. Seniorskoj ekipi tek priključeni Dražen Anzulović prisjeća se:

– Na treninzima je stalno bilo natjecanje. Dražen je nametao tu natjecateljsku vrstu treninga. Mogu reći da je često, recimo u igri bez driblinga s loptom, Dražen bio na razini finala Svjetskog prvenstva. Prema tome, samim time da imaš takvog igrača pokraj sebe, takav karakter i osobu, svi drugi daju mnogo više nego što su mislili da će dati s obzirom na okolnosti. Takav angažman tvog suigrača tjera te da daš i ono što u tom danom trenutku nisi ni mislio da možeš dati. Nakon osvojenog i drugog naslova prvaka Europe s Cibonom, Dražen je te 1986. godine u ljeto odjenuo dres reprezentacije tadašnje države radi nastupa na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. A tamo su ga dočekale muke u sučeljavanju s najnižim braničem kojeg je ikad vidio. Draženu je taj dvoboj s Amerikancima i sučeljavanje s izuzetno agresivnim Muggsyjem Boguesom (160 centimetara) bila izuzetna škola, pa je o tome govorio i tadašnji izbornik Krešimir Ćosić:

– Dražena je čuvao vrlo mali igrač, možda najmanji koji ga je ikad čuvao. To je Dražena šokiralo. Početak je bio klasično ispucavanje i Dražen je "pokupio" nervozu (nula koševa u prvih osam minuta utakmice). Bilo je bolje da izađe. Jer Dražen je igrač koji lako i brzo uči i to se njemu sljedeći put neće dogoditi, a učenje na vlastitoj koži najbolji način za napredovanje. Nisam ga želio izgubiti i zato sam ga ostavio u igri. Nakon utakmice Dražen je, znajući i to da su njegovu blijedu partiju vidjeli i izaslanici Portland Trail Blazersa predvođeni GM-om Buckyjem Buckwalterom, prilično emotivno reagirao. O tome svjedoči i izjava ondašnjeg doktora reprezentacije SFRJ Ivana Fattorinija:

– Dražen se tada strašno namučio s Boguesom, mali ga je čuvao ne gledajući uopće na koš. Dražen je pazio da se jednostavno ne spotakne o njega. Tu smo utakmicu izgubili. Dražen je te noći imao strahovitu krizu, plakao je, govorio da će prestati igrati košarku, da nije onakav igrač kakav je mislio da jest. Naravno da je to, gledajući kasnije, bilo smiješno, ali tada je to bilo izuzetno dramatično i to je jedan od njegovih najgorih trenutaka koje pamtim. Legendarni dvoboj Petrovića i Boguesa, koji se prepričava i nekoliko desetljeća kasnije, u smislu popularizacije košarke među mlađim naraštajima košarkaša imao je trenutačni efekt koji se mogao mjeriti i s efektom epskih košarkaških bitaka Petrovića i Sabonisa.