Još puno rupa treba Dinamo zatvoriti

Prve dvije službene utakmice, dvije pobjede, šest postignutih pogodaka, niti je dan primljen. Reklo bi se, start kakav se samo poželjeti može. Riječ je o Dinamu, koji je eto, nakon čudnovatih i teško objašnjivih događanja (smjena trenera dva dana prije prvenstva, umjesto da su Peteva smijenili kad je izgubio sve trofeje), dobro krenuo u sezonu.

No, da se ne zavaravamo ni mi, a ne bi trebao ni trener plavih Mario Cvitanović, uz dobre stvari, Dinamo je pokazao i da mora još jako puno raditi da bi bio dovoljno ozbiljan i konkurentan jačima negoli su to Istra i Cibalia. Pa i ta Istra, iako je uobičajeno klub koji se bori za ostanak i izma ozbiljnih organizacijskih problema znatno iznad Cibalije. I takva Istra usred Maksimira u prvom je kolu Dinamu stvorila pet, šest još kako ozbiljnih prilika. Uostalom, najbolji igrač Dinama na toj utakmici bio je vratar Dominik Livaković i to dovoljno govori o problema koje plavi imaju. I Cibalia je dvaput ‘zapalila’ obrani. No, kako su Vinkovčani kvalitetom daleko od Dinama, teško je i bilo očekivati više od njih, ali i jedna prava dubinska lopta kroz linije Dinama pokazala da su plavi tu jako propusni.

Igra plavih prema naprijed je znatno bolja, teško je reći koliko je Cvitanović u tih nekoliko dana rada mogao napraviti igru, ali puno okomitih proigravanja vidjeli smo, pogotovu protiv Vinkovčana, više nego u pola godine koliko je plave vodio Petev. Možda je ta ofenzivna igra i boljka, možda zbog nje više trpi obrana.

I lijepo je to za gledatelje, puno prilika, očito će biti i puno golova, ali ostaje veliki upitnik - može li se s takvom igrom protiv jačih suparnika, protiv Osijeka, Hajduka i pogotovu Rijeke, može li se tako u Europi?

Na to pitanje odgovor ćemo dobiti u sljedećim tjednima kada plavi imaju jako teške utakmice, dvije s norveškim Oddom u kvalifikacijama za Europsku ligu, a u domaćoj ligi imaju Osijek, Hajduk i Rijeku. Boljeg testa za Dinamo nema. No, u Maksimiru su s pravom optimisti, ne treba tu vedrinu temeljiti na dvije odigrane utakmice, već na htijenju momčadi. To je ionako prvi uvjet u svakom sportu, a plavi su to nekako olako shvaćali protekle sezone. Možda zavedeni činjenicom da su 11 puta zaredom bili prvaci, da i kad ne igraju dobro pobjeđuju svojom individualnom klasom. No, sad znaju da to baš više ne prolazi i polako postaju momčad. Lijepo je vidjeti Juniora Fernandesa koji sprinta pred kraj utakmice da bi ispratio suigrača u napadu, ali i Fernandesa koji se prekrasno sportski ponašao. Donio bi suparniku loptu, ne bi se svađao, gestikulirao...

Možda je on najbolji potez Peteva koji ga je maknuo, pa se Fernandes opametio u Turskoj i sada ovdje odlučio pokazati da je igrač. Kakav je bio i na priprema, i kakav je u ove dvije utakmice - igračina je.