Mladena Miškulina pamtimo kao sjajnog sidraša Mladosti. Prošao je sve selekcije u bivšoj državi, a 1992. počeo je nastupati i za hrvatsku vaterpolsku reprezentaciju. No nije imao sreće...
– Pripremali smo se za Olimpijske igre u Barceloni, na koje, nažalost, nismo otišli. A sljedeće godine morao sam otkazati reprezentaciji zbog velikih obveza na specijalizaciji iz ortopedije i traumatologije – kaže dr. Miškulin, danas jedan od najpoznatijih sportskih ortopeda u nas.
Koliko je bilo teško uz igranje vaterpola završiti medicinu i kako ste to usklađivali?
– Nije bilo lako, ali kako kaže ona stara narodna: sve se može kad se hoće. Ustajao sam u pola šest, odrađivao plivački trening od 6.45 do 8.30 sati, potom predavanja i vježbe po cijeli dan, navečer teretana od 6.30 do 7.30 sati pa večernji trening. A pridodajte tu još i putovanja, morao sam učiti u autobusima i zrakoplovima.
Kad se osvrnete na svoju bogatu vaterpolsku karijeru, koji vam se događaj najviše urezao u sjećanje?
– Svoje najljepše igračke godine proveo sam u Mladosti. Bio sam član jedne sjajne generacije, u kojoj su bili još i Šimenc, Damjanić, Vincek, Rukavina... Ubrojit ću tu i Bukića, koji nam se priključio iz Šibenika. Vođena na pravi način, uz pojačanja kao što su Popović, Lašič, Vezjak, Katić i Filipović, Mladost je osvojila taj dugo iščekivani trofej – Kup prvaka. Još i danas naježim se kad čujem pjesmu Tine Turner “Simply the Best”, koja je pratila naše golove. U finalu sa Spandauom ozračje je bilo fenomenalno, bazen Mladosti bio je pun kao šipak, to je bio dan za pamćenje.
Odnedavno ste šef liječničke službe u Mladosti, a i član ste Izvršnog odbora kluba. Koliko vam te dužnosti znače kao bivšem mladostašu?
– Povratak u Mladost puno mi znači, vratio sam se kući. Nadam se da ću svojim iskustvom pridonijeti da se Mladost vrati tamo kamo i pripada – u sam vrh hrvatskog sporta. No drago mi je kad vidim da u Hrvatskoj jača klupska scena, da je sve više klubova s kojima “nije lako” igrati.
Kako je išao vaš napredak u liječničkom smislu?
– Ja sam tijekom igranja u Italiji specijalizirao ortopediju i traumatologiju na najprestižnijoj ortopedskoj klinici u svijetu, u Institutu Rizzoli u Bologni. Nakon povratka u Hrvatsku radio sam najprije u zabočkoj, potom u Kliničkoj bolnici Sveti Duh u Zagrebu, a 2012. bio sam suosnivač Specijalne bolnice Aksis u Zagrebu. Paralelno sam nastavio i znanstvenu karijeru: doktor sam znanosti, docent na Sveučilištu u Dubrovniku i Splitu, primarijus… Vodio sam medicinsku službu skijaškog i vaterpolskog saveza, bio član zdravstvene komisije HOO-a, od 2007. do 2012. glavni liječnik rukometnog saveza te član zdravstvene komisije IHF-a...
Kako gledate na neuspješnu sezonu za hrvatsku reprezentaciju? Zašto je došlo do pada?
– Da, ova sezona bila je mršava. Ne možemo baš očekivati da ćemo svake godine osvajati trofeje. Iza svakog trofeja stoje godine rada i truda. A sve potječe iz klubova. Samo kvalitetan rad s mladim selekcijama siguran je put i za kvalitetnu reprezentaciju. Potrebno je animirati i roditelje da svoju djecu uključe u vaterpolo jer vaterpolo je ne samo zdrav sport nego i zdrava sredina, tu ne mogu pogriješiti. Odgovornima u klubovima poručio bih – učinite sve da na bazene dolazi što više mladih.
U svom ste izboru na prvo mjesto stavili Andru Bušlju, zbog čega?
– To je igrač koji je bio nositelj Mladosti u osvajanju ovogodišnjih trofeja. Izvanredan u obrani, svoju fizičku snagu uspio je prilagoditi tako da melje protivničke sidraše a da pri tome ne završi utakmicu u prve dvije četvrtine, ma “ubojica je dječjeg lica”. S druge strane, u napadu je zabio nekoliko odlučujućih i lijepih golova, taman tada kada je trebalo.
A što vam se svidjelo kod Bukića, Fatovića i Marcelića?
– Bukić je ove godine bio konkretan, precizan i brz. U svakoj pobjedi kako Mladosti tako i reprezentacije ostavio je pečat. Fatović je nositelj igre i najbolji strijelac Juga, a Marcelić je obranio baš sve što golman treba obraniti, i više. Svojim je obranama omogućio Mladosti da osvoji prvenstvo.
Ponešto o ostalima?
– Joković ima brzinu i odličan je strijelac, pravi ljevak. Vrlić je borben i snažan, podredio se momčadi s velikim brojem izbačaja. A Obradović je svojim srcem, snagom i zalaganjem unosio pobjednički inat u svaku momčad u kojoj je igrao.
O Miškulinu: Pomogao vratiti Mladost u vrh Europe
Mladen Miškulin rođen je 17. veljače 1967. u Zagrebu. Vaterpolom se počeo baviti u Mladosti s osam godina, a poslije je prošao sve selekcije u klubu i u reprezentaciji bivše države. S Mladosti je osvojio Jugoslavenski kup (1988.), potom i prvenstvo (1989.), ali i Kup prvaka (1989.) u znamenitom finalu sa Spandauom, a potom i Superkup. Nakon što je godinu poslije sa žapcima osvojio još jedno državno prvenstvo i još jedan Kup prvaka, otišao je u Italiju. Najprije je dvije sezone proveo u Bologni, potom tri u Modeni te jednu u Pro Reccu. Nakon povratka iz Italije zaigrao je za Aurum, a potom i za Medveščak, gdje je 2000. i zaključio karijeru. Otac je dviju kćeri, Mariete i Isabele.
Miškulinovih sedam:
1. Andro Bušlje (Mladost/Olympiakos) 7
2. Luka Bukić (Mladost/Jadran) 6
3. Loren Fatović (Jug AO) 5
4. Ivan Marcelić (Mladost) 4
5. Maro Joković (Brescia/Jug AO) 3
6. Josip Vrlić (Mladost/Radnički) 2
7. Paulo Obradović (Jug AO/Enka) 1
Miškulin Miško, bio i ostao veliki hvalisavac. To "ja pa ja" više ni njegova žena nije mogla trpjeti...