Sjećate li se legendarnoga Splićanina Srđana Mladinića zvanoga Zujo, nekada braniča bujne, kovrčave kose koji je s jednakom strašću igrao za Hajduk i Dinamo?
Kosa je danas kraća, na leđima pedeseta, a Zujo još drži kilažu iz igračkih dana. Jer, svakoga dana je u trenirci, na igralištu, zajedno s klincima iz svoje nogometne škole. No, prije negoli progovorimo o današnjem Zujinu angažmanu i prisjetimo se vrhunaca njegove karijere, pitali smo ga – kako je vidio derbi?
– Tudoru se nema što prigovoriti. Dinamo je u odnosu na Hajduk brzina više; Dinamo ima barem 5-6 bržih igrača od Hajduka, a Tudor je tu utakmicu, do isključenja Ismajlija, držao u egalu – kaže Mladinić i dodaje:
- Glupost je prigovoriti mu što je postavio malog Krekovića, a Eduoka ostavio na klupi. Da je mali Kreković ono zabio, Dinamo bi morao stiskati i ostavio bi dosta prostora, a to bi bilo kao naručeno za Eduoka kad uđe.
Tudor ipak nemirno spava. Čeka ga grčevita borba za drugo mjesto?
– Tudora treba podržati i pustiti ga da radi u miru. Ima ugovor na dvije godine, pustimo ga onda da radi dvije godine pa onda sudimo.
Je li to drugo mjesto doista toliki imperativ?
– A znate kako je, Liga prvaka je primamljiva, dugo takvih utakmica nema u Splitu. Da Tudor dovede Ligu prvaka, Split bi gorio!
U Dinamo me doveo Zajec
Danas ste vlasnik i trener nogometne škole za dječake?
– Imam između 130 i 140 dječaka, imam svoja četiri trenera, ali treniram ih i ja. Treniramo u pet školskih dvorana u Splitu – kaže Mladinić, danas nadomak diplome Uefa Pro, koji je već bio trener Uskoka, Mosora, Omiša, Sloge Mravince, juniora i kadeta Splita i Zmaja iz Makarske.
– Čovjeka okupira ono od čega može živjeti i u čemu se nađe – reći će Zujo, inače otac troje djece, među kojima je i jedna sportašica, kći Katarina, rođena 2005., košarkašica u Akademiji Žane Lelas.
Jeste li hajdukovac ili dinamovac?
– Ja sam hajdukovac. Čuvam fotografiju iz 1986., kada sam kao igrač Splita nastupio za juniore Hajduka na turniru u Francuskoj. Tu su i Jeličić, Vučević, Vastić, Jurković..., s Hajdukom sam osvojio i Kvarnersku rivijeru. Ali, poslije se s Hajdukom baš nisam našao, oni su bili doveli Štimca, Vuicu, pa sam išao u Primorac, a iz Primorca u Dinamo.
Tko vas je zvao u Dinamo?
– Zvao me Zajec. On je čuo za mene, a kako je on u to vrijeme bio u Grčkoj, nije me mogao doći gledati, pa sam mu poslao videokasetu. Poslije toga su me došli gledati u Kranjčevićevu, kada sam igrao za Primorac protiv Zagreba.
Najviše vam pamte pogotke iz voleja koje ste postigli za Dinamo u derbijima s Hajdukom i kako ste im se veselili?
– Nisam se baš puno veselio, ima snimka na YouTubeu pa pogledajte. Ma ne bih sada to više potencirao. U Dinamu sam ostavio odličan dojam, iz Dinama sam čak dogurao do reprezentacije te bio na klupi u kvalifikacijskoj utakmici s BiH u Zagrebu. Igrao sam i za reprezentaciju Hrvatske lige koja je 1996. remizirala s Brazilom 1:1 u Manausu. Vodio nas je Martin Novoselac, za Brazil su igrali Dida, Aldair, Roberto Carlos, Juninho..., a vodio ih je Zagallo. Sjećam se kako je bio slobodnjak za Brazil na 40 metara, i mi pitamo vratara Runju: “Hoćemo li stati u zid?”, a on: “Ma kakav zid, što će mi!” A Roberto Carlos s 40 metara gađa u same rašlje, Runje je jedva izvadio. U toj utakmici dobio je desetku u novinama!
Dinamo vam je bio najbolje razdoblje karijere?
– Imao sam privilegij igrati s Mlinarićem i Prosinečkim, igračima kakvih danas više nema u HNL-u. Ali sjećam se i tada mladoga Bišćana kojega sam morao smirivati, jer je bio nervozan, želio je što prije igrati. Znao sam mu reći: “Ovo ti je ka’ partija karata; karte jedna po jedna ispadaju, i jednom će doći red na tvoju. Tada budi spreman.”
Treneri previše pričaju uz liniju
Najbolji trener?
– Mislim da mi je Otto Barić najviše dao. Kad je došao, prvih 15 dana držao je mitinge u svlačionici po 45 minuta. Ali, zato je sastanak prije utakmice trajao pet minuta. Kod njega se sve znalo. Znao mi je reći: “Što ću ja tebi, Mladiniću, dovikivati na terenu pred 30 tisuća ljudi, na sto metara udaljenosti. Ako se mi pogledom ne razumijemo, ti nisi pravi igrač, ja nisam pravi trener.” A danas su svi treneri pokraj aut-linije. Pa nisu to pioniri!
Najveći trenutak u Hajduku?
– Bilo je puno dobrih utakmica. Sjećam se Superkupa u Zagrebu, 4:4, a u Splitu 0:0, pred pedeset tisuća ljudi! Osvojili smo Superkup, a kada smo navečer izašli van, nismo mogli živjeti od pažnje navijača. Bila su to drukčija vremena. Tada se i u Osijeku, i u Zagrebu i u Splitu živjelo za nogomet, a danas je tako samo u Splitu.
Kakva je Hrvatska liga danas?
– Liga je dobra, ali nismo se maknuli s mrtve točke što se tiče uvjeta. Ima anegdota u Splitu; kad je Boro Primorac došao u Hajduk, poveli su ga da vidi igrališta i pokazali mu ona dva terena. A on pita – a gdje su ostali tereni? – zaključio je Mladinić, koji je nakon Dinama još igrao u Karlsruheu, zatim Hapoel Tzafririmu, Širokom, a karijeru je okončao 2002. u austrijskom drugoligašu Obi Wörglu.
>> Pogledajte što su izjavili nakon utakmice Hajdukovi igrači i Dinamov trener Nenad Bjelica
Dok je socijalističkog upravljanja (ne zna se tko je gazda i deseci menađera) nema od Hajduka ništa. A da ne spominjem ulicu...