Transfer mladog nogometaša Osijeka Boška Šutala iz Osijeka u Atalantu za senzacionalnih pet milijuna eura popratila je i sljedeća novinska “cvebica”: “Uoči očekivanog potpisa ugovora došlo je do komplikacija. Šutalo se u Bergamu pojavio s četvoricom predstavnika od kojih je svaki poželio svoj dio kolača. Na trenutak je izgledalo kao da će posao propasti, ali stvar je brzo izglađena.”
Takve i slične objave pratile su i mnoge prijašnje transfere, a pratit će i brojne nakon ovog mladog igrača iz Hrvatske lige u prestižnu Serie A, jer je čak i krovna svjetska nogometna organizacija FIFA nemoćna u borbi sa sivom zonom interesa koja se samo širi otkako je prodaja i kupovina igrača između klubova postala jedan od najunosnijih europskih biznisa, neovisno o tome odvijaju li se na području najuređenijih država ili onih sa suprotnim predznacima.
>> Pogledajte i kako izgleda kuća Luke Modrića od 12 milijuna eura
Pa ipak, postoje razlike ovisno o tome kako su pojedine zemlje pokušale riješiti i dovesti u red divlje tržište na kojem transakcije ne staju samo na relaciji dva kluba, već idu i dalje prema menadžerima, agentima, posrednicima ili samim igračima.
Kad je Andrej Kramarić, u tom trenutku najučinkovitiji napadač Europe, prelazio iz Rijeke u Leicester, uključenih je strana bilo toliko da su se neki šalili kako bi za pregovore trebalo unajmiti malo veću sportsku dvoranu.
– Talijan Vincenzo Cavaliere, Kramarićev otac Josip i ja zajedno smo završavali posao. Leicester City predstavljali su Zoran Samaržija i Predrag Rački. Kada su prihvatili našu ponudu, sve je bilo brzo gotovo. Važan dio odradio je i odvjetnik Davor Radić, stručnjak za sportsko pravo – otkrio je u siječnju 2015. za T-portal bivši nogometaš Boško Balaban čiji je transfer početkom stoljeća također izazvao senzaciju jer je Aston Villa pristala na cijenu od 20 milijuna dolara koju je izvjesio tadašnji menadžer Dinamova napadača Zdravko Mamić.
Bio je to Mamićev prvi veliki, višemilijunski posao s igračima, a Aston Villin povijesni promašaj, za koji si je engleski klub dijelom i sam kriv jer ih nitko nije tjerao da plate toliku svotu, a onda ne daju priliku igraču. Gdje je nestao novac od transfera, pitanje je koje se provlači kroz 30-godišnju povijest hrvatskog nogometa i iskače s vremena na vrijeme poput aveti, pa je tako 2017. tadašnji predsjednik NK Zadra Svetko Ćustić javno prozvao Renu Sinovčića kao neslužbenog gazdu kluba iz prijašnjih vremena zapitavši: “Gdje je završio novac od transfera Subašića, Tomasova, Santinija, Perice, Ivančića i Blatnjaka?”
I nedavni spektakularni transfer Katalonca Danija Olma iz Dinama u RB Leipzig izazvao je sumnje i priče da Dinamo kao klub u kojem se Katalonac razvio neće vidjeti puno od plaćene odštete, no to je pak opovrgao direktor Zoran Mamić, nepravomoćno osuđen za sudjelovanje u udruženom izvlačenju novca iz kluba u iznosu od 116 milijuna kuna.
A menadžeru – 41 milijun!
Primjeri bi se mogli nabrajati unedogled, no ipak, ne može se tvrditi da država po tom pitanju ništa nije učinila jer je pritisnula klubove da moraju do tjedan dana nakon zaključenja roka za predaju poreznih prijava predočiti javnosti putem svojih stranica financijsko izvješće o poslovanju u prethodnoj godini, a to podrazumijeva i prihod od transfera. Pa je tako GNK Dinamo svojevremeno kažnjen zbog nepravovremene objave izvješća iako ga je uredno na vrijeme predao FINA-i.
>> Pogledajte vrijednost hrvatskih reprezentativaca
Milijunske sume koje se vrte u nogometu zapravo su laka zarada – jer nije teško izračunati koliko bi godina prosječan Englez, Španjolac ili Hrvat morao raditi da bi zaradio 41 milijun funti koliko je, primjerice, najmoćnijem svjetskom menadžeru Minu Raioli pripalo samo prilikom prelaska Paula Pogbe u Man. United – privlačna i za neke s nečasnim ambicijama.
Stalnim dorađivanjem pravila FIFA pokušava zavesti red na ogromnom tržištu transfera koje je po obrtaju novca u proteklom desetljeću barem u Europi uhvatilo korak s nekim industrijskim granama. No, u temeljima FIFA-ine regulative ugrađena je nenamjerna pogreška koja povlači za sobom neprilike. Naime, Fifino je pravilo da se klub-kupac ne smije obraćati igraču kojeg želi dovesti ako je taj pod ugovorom u drugom klubu, što znači da bi smjeli prilaziti samo slobodnim igračima. To se pravilo neprestano krši, a kako to izgleda, najbolje je opisao bivši sportski direktor Manchester Cityja Mike Rigg:
– U 30 godina u nogometu nisam sreo čovjeka koji se bespogovorno drži tog pravila. Dva su razloga. Kad bi kupac o interesu prvo obavijestio klub u kojem je igrač za kojeg je zainteresiran, stavio bi se u nepovoljan pregovarački položaj. Drugo, moglo bi mu se dogoditi da pokazuje interes za igrača koji možda i ne želi mijenjati sredinu. I na koncu... Ako se javite prvo klubu, sigurno će vas pitati: “Jeste li razgovarali s igračem?”. I kad odgovorite: “Ne, to je zabranjeno”, onda će vam reći: “Pa zašto niste?”.Stvar zato funkcionira tako da se klubovi preko svojih agenata obraćaju agentima igrača i tako se obavlja 99% transfera, a u poslu je nerijetko uključeno 2-3 i više individua koji nemaju veze s klubovima.
Dakle, posrednici i menadžeri su nužnost, nitko do sada nije otkrio kako bi se mogli izbjeći. Pokušao je agent Jesse De Preter koji je predložio uvođenje online burze rada u nogometu na kojoj bi igrači sami objavljivali kad su zainteresirani za promjenu sredine, kao što radnici mogu objaviti svoje portfolije na stranicama za traženje posla i gdje poslodavci traže zaposlenike. Nije prošlo, no barem je FIFA 2015. uvela zabranu “vlasništva treće strane” zbog slučajeva gdje su pojedinci posjedovali “dionice” igrača, pa je klub kupac morao namiriti i tog “vlasnika”, a ne samo drugi klub.
>> Pogledajte što voze hrvatski reprezentativci
Da je FIFA svjesna kakva se “igra ispod žita” nerijetko vrti, priznao je i njezin predsjednik Gianni Infantino otkrivši prije dvije godine plan reforme tržišta koji je uključivao ukidanje zimskog prijelaznog roka, ograničenje iznosa transfera, “salary cap” (ograničenje i regulacija plaća) kao u NBA ligi te zabranu mahnitog gomilanja igrača pod ugovorom.
Primjerice, Udinese je u jednom trenutku imao čak 103 igrača s kojima je potpisao ugovore da bi ih onda kao robu lifrao dalje po drugim ligama. No, i to su uglavnom ostale samo ideje pa je u međuvremenu postalo sve teže pratiti koji je igrač prodan, a koji posuđen jer su se klubovi dosjetili doskočiti pravilu financijskog fair-playa, prema kojem na dovođenje igrača ne smiješ potrošiti više nego što si u istom razdoblju uprihodovao na prodaji igrača, tako što će igrače posuđivati s mogućnošću otkupa.
Kako to izgleda, najbolje svjedoči slučaj našeg reprezentativca Ante Rebića, a o kojem se pisalo ovog tjedna: “Kad je Rebić ljetos prelazio iz Eintrachta u Milan, u ugovor o posudbi nije ugrađena klauzula o otkupu budući da je vrijeme istjecalo. I sada Eintracht poručuje – platite 40.000.000 eura i Rebić je vaš!
Real prikazao manju svotu
Cijena je astronomska jer Rebić opet igra odlično, ali postoji i još jedan razlog – Eintracht polovinu zarade mora proslijediti Fiorentini! Upravo je iz Firenze Rebić stigao prije nekoliko godina, kada ga je Eintracht platio samo dva milijuna, a u ugovoru je stajala i klauzula o 50% od sljedeće prodaje igrača. Tako bi Milan kupovinom Rebića 20 milijuna poslao Fiorentini, a još toliko u Njemačku...”. Pojedine zemlje poput Njemačke i Španjolske ozbiljno su prionule uvođenju reda, a u Španjolskoj se svake godine objavljuje i lista transparentnosti na kojoj su vodeći oni najbogatiji – Real i Barcelona.
>> Evo kako će 'srebrni' hrvatski reprezentativci izgledati 2058. godine
Njemačka udruga klubova je pak 2015. uvela online sustav TOR za registraciju i praćenje transfera, obavezan za sve klubove prve dvije lige. Svaki kupac dužan je na toj platformi predočiti dokumente nužne za realizaciju transfera.Novinar madridske Marce Juan Castro otkrio nam je kako to funkcionira u zemlji čiji su klubovi u posljednjih deset godina dominirali Ligom prvaka.
– Neki klubovi objavljuju cijenu, neki ne. Oni prvi to čine jer kotiraju na burzi pa moraju dati točne brojke dioničarima o trošku i provizijama. Oni koji nisu na burzi pokušavaju progurati u javnost niži trošak. Na primjer, kad je Real kupio Balea, objavio je cijenu od 91 milijuna, Tottenham je rekao da je bila 101 milijun. WikiLeaks otkrio je da je Tottenham govorio istinu.
Kad je bliže susjedstvo u pitanju, beogradski novinari rekli su nam da se često sazna koliko je u transferu kome pripalo, no poznato je i da je ondje većinu najvećih transfera realizirao stanoviti menadžer Fali Ramadani koji je baš prošlog tjedna uhićen u Španjolskoj pod sumnjom za pranje novca i utaju poreza u toj zemlji.
Civilna garda nekoliko je sati “češljala” papire u njegovoj kući na Mallorci. U istragu su uključeni Europol, Porezna služba i Tim za borbu protiv organiziranog kriminala, a Ramadaniju su poručili da se šest sati poslije pretresa mora pojaviti na Nacionalnom sudu.
Ramadani nije jedini osumnjičen, već su pored njega u istragu uključeni još neki menadžeri iz istočne Europe, nogometaši i vlasnici firmi. Ramadani je čak i javnosti poznat, no što s potpuno nepoznatim licima koji sudjeluje u podjeli transfera? Za početak, ne bi bilo loše kad bi se uvela obaveze objave makar svih uključenih strana poimence, a možda i omjera po kojima se dijeli novac, ako već sami iznosi spadaju u sferu poslovne tajne. Slažu se s tim i Juan Castro zaključivši:
– Mislim da bi se transferi morali regulirati puno transparentnije jer je puno interesa (nogometaši, menadžeri, klubovi, obitelji). Jasno je da neki klubovi ne moraju objavljivati brojke jer nisu na burzi, poput Reala, ali sve bi bilo bolje kad bi na svjetskoj razini bilo više transparentnosti.
>> Pogledajte video: BBB dobili bitku, na Valenentinovo vraćeno ime Dinamo
Koji bezvezni članak, od sveg drobljenja na kraju ništa nije napisano.