I za hrvatskog sporta najbolja je olimpijska godina, s 10 osvojenih olimpijskih medalja u Riju – četiri više nego u Londonu 2012., pet više nego u Pekingu 2008. i Ateni 2004., a čak pet puta bolje nego u Sydneyu 2000. i Atlanti 1996. No, je li 17. mjesto na svijetu po broju olimpijskih medalja samo dobra maska stvarnog stanja i upitne sportske kulture? Drži li država dovoljno do sporta? O tome smo razgovarali s prof. dr. Damirom Knjazom, dekanom Kineziološkog fakulteta u Zagrebu.
Jesmo li sportska nacija ili samo narod s puno talentiranih pojedinaca?
Nažalost, velika je praznina između istinski talentiranih sportaša kojima Hrvatska obiluje, u relativnim brojkama, i sportske kulture u najširem smislu. Velik broj djece danas nije u sustavu sporta, mnoga od njih uopće nisu tjelesno aktivna. Tjelesna aktivnost pada s porastom dobi, a niža je kod ženskog spola. U dobi od 15 godina samo je 25 posto učenika i 12 posto učenica tjelesno aktivno dnevno jedan sat i više, koliko se u toj dobi preporučuje. Kod odraslih su brojke tjelesne neaktivnosti još tragičnije. Često imamo primjere gdje se u najranijoj fazi traži supertalent ili superpredispozicije kako bi se uopće donijela odluka o sudjelovanju u nekoj sportskoj aktivnosti. Primjeri da nam na fakultet dolaze roditelji s pitanjem hoće li njihovo dijete od deset godina biti profesionalni sportaš nisu rijetkost. Ambicija je u životu, naravno, nužna i poželjna, no roditelji, a onda i treneri, moraju usmjeriti djecu prema bavljenju sportom zbog zdravlja, kvalitetnog rasta i razvoja te zadovoljstva. Tek u značajno kasnijoj fazi, pokaže li dijete iznadprosječne rezultate, ne samo fizičke, nego i psihosociološke, može se razmatrati mogućnost ulaska u posebne projekte i tada to više nije zabava. Tada je i pristup porazu i pobjedi drukčiji. Kad govorimo o broju takve djece, govorimo o promilima i veće su šanse roditelja da će dobiti na lotu nego da će u obitelji imati olimpijskog pobjednika.
Kakvo je stanje nacije u području tjelesne i zdravstvene kulture? Kako po tom pitanju kotiramo u Europi?
Ne stojimo dobro. Nedovoljno se krećemo od najmlađeg uzrasta i već danas trpimo ne samo zdravstvene nego i ekonomske posljedice nekretanja. Kad naše brojke usporedimo s prosjekom EU, onda pripadamo donjem domu, a u usporedbi s najrazvijenijim zemljama, kao što su skandinavske, daleko smo u svakom pogledu. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, nekretanje je četvrti rizični čimbenik smrtnosti u svijetu, a baš je način života uzrok prijevremene smrti u 56 posto slučajeva. Prevencija kontinuiranom tjelesnom aktivnošću odnosi se na velik broj bolesti, kao što su koronarne, bolesti srca, moždani udari, rak, dijabetes tipa 2, depresija... Prevencija putem tjelesne aktivnosti iznosi između 20 i 30 posto i ako to prebacite u ekonomske vode vrlo se jednostavno izračuna da hrvatska troši milijarde kuna godišnje više nego što bi trebala na liječenje svih tih oboljenja. Država bi značajno pojačanom prevencijom putem tjelesne aktivnosti uštedjela milijarde. Trenutačna ulaganja u tom sektoru su daleko ispod prosjeka EU i razvijenog svijeta, a dokazana korist vrlo je lako mjerljiva i dokaziva. Bitna je politička odluka da želimo zdravu naciju te postavljanje administracije koja je to u stanju provesti. Trenutačnim stanjem ne možemo biti zadovoljni.
Što učiniti da izdvajanja države za sport ne budu na razini statističke pogreške?
Ponovno se vraćamo na političku odluku. Nemojte me krivo shvatiti, no mi se divimo i veselimo uspjesima naših vrhunskih sportaša, najčešće, iz udobnog naslonjača svog doma ili lokalnog kafića. Istodobno pijemo alkoholno ili gazirano piće, jedemo nezdravu hranu i ne pada nam na pamet da nakon toga otrčimo nekoliko kilometara, napravimo vježbe snage ili fleksibilnosti i slično. Također, naši vrhunski sportaši ne služe značajno kao motivator djeci da se uključe u sport. U tom segmentu najveći utjecaj imaju obitelj, prijatelji, okolina, dostupnost programa odnosno infrastruktura. Često se spominje koliko pojedini sportaši zarađuju te koliko iznose pojedini transferi, pogotovo u nogometu, ali realnost je da je generalno sport u Hrvatskoj u vrlo skromnim gabaritima. Većinom počiva na skromnim prihodima, ograničenjima, volonterstvu i entuzijazmu, koji se u mnogim slučajevima ne honoriraju čak ni ostvarenim troškovima. Velika većina sportskih učitelja, trenera i sportskih djelatnika plaćena je nikako ili minimalno za svoj posao koji vole i ne žele djecu ostaviti bez mogućnosti da budu tjelesno aktivna. Najčešće se donacije i sponzorstva osiguravaju na privatnim temeljima jer je nečije dijete u klubu ili trener poznaje nekoga u nekoj firmi ili predsjednik kluba koji je ujedno i općinski ili gradski vjećnik osigura neka sredstva u nadi da će dobiti političku podršku i slično. Nema dovoljno kvalitetnog sustava koji bi osigurao dugoročno kvalitetnu infrastrukutru, programe i stručan rad. Grad Zagreb odskače po uređenosti sustava i količini financiranja, mnogi bi mogli u relativnim brojkama kopirati taj sustav, pa i država.
Kakvo je stanje sa školskim sportom?
On postoji, pogotovo u onim školama koje imaju sportsku dvoranu. Nemojmo zaboraviti da više od 100 matičnih škola u RH nema sportsku dvoranu te se nastava TZK te sve ostale izvannastavne aktivnosti provode u potpuno improviziranim uvjetima. Poruka države djeci i roditeljima u takvim uvjetima je jasna – ovo nama nije važno. Postoje odlični primjeri, no sustav je usporen, nedovoljan i zastario. Mnogi roditelji svjesni važnosti tjelesne aktivnosti plaćaju i voze djecu na udaljene programe ili na one koji se nude. U tom segmentu također vlada neuređenost jer značajan broj organizira nekvalitetne i nestručne programe s ciljem ostvarivanja isključivo financijske koristi. Mnogi preuzimaju odgovornost rada s djecom a da uopće nisu školovani ili barem osposobljeni za taj posao te improviziraju na svoj način. Ponekad me šokiraju njihove ideje kopiranja programa za odrasle i preslikavanja na djecu. Posljedice su često velike i negativno utječu na rast i razvoj djeteta. Čude me roditelji koji ne provjeravaju tko radi s njihovim djetetom, imaju li zakonski temelj da to uopće rade. Zamislite da svoje bolesno dijete odvedete liječniku i da vas ondje čeka nekvalificirana osoba koja se obrazovala gledajući dr. Housea. Nije dobro da se netko uči na svojoj, a kamoli na tuđoj djeci. To je nezakonito i država na to žmiri već godinama. Sportska zajednica ima velike planove i razrađena rješenja za to pa se nadamo da će nas državna administracija podržati odnosno da neće nametati svoja pravila igre neovisno o potrebama korisnika programa. Nažalost, svjedoci smo različitih primjera gdje brojna i nemotivirana administracija tražeći sebi važnost nameće pravila igre koja isključivo koriste njima samima i zadržavanju njihovih stečenih privilegija. Iako na terenu vlada nezadovoljstvo, mnogi se ne usude ili ne žele javno govoriti jer ovise o sustavu financiranja koji raspoređuje ta ista administracija i time smo u začaranom krugu. Zbog toga, nažalost mnogi kvalitetni kadrovi i entuzijasti izlaze iz sustave sporta jer se ne žele ponižavati pred nekim lokalnim političkim moćnikom ili administratorom. To je pogubno jer baš neovisni zaljubljenici u sport mogu pomoći da se stvari stave na pravo mjesto. Mnogi su na sportsko-administrativnim pozicijama jako dugo, a rezultati izostaju. Nabrajaju mnoge otežavajuće okolnosti, a nude malo dobrih rješenja. Sustav svakako treba “resetirati”.
Ulažemo li dovoljno u osnovne sportove kao što su gimnastika, plivanje i atletika?
Problem je nepostojanje državne strategije razvoja sporta, kvalitetnog i jasnog zakona o sportu te pratećih podzakonskih akata. Sukladno tome nema ni razrađenog sustava financiranja sporta, stručnih poslova i stručnih kadrova u sportu te razvoja infrastrukture. Iako je njihova infrastruktura potpuno zapostavljena, to nije samo problem tzv. osnovnih sportova. Prije desetak godina država je uložila ogromna sredstva u velike sportske građevine u velikim gradovima koje se danas većinom koriste za koncerte, sajmove, ultrapartije, stoje neiskorištene, a velike sportske manifestacije u njima se održavaju rijetko. Hrvatskoj je potreban velik broj danas relativno jeftinih i dostupnih univerzalnih sportskih dvorana opskrbljenih energijom iz alternativnih izvora u kojima će velik broj djece i odraslih provoditi kontinuirano programe pod vodstvom educiranih i motiviranih stručnjaka. Tada možemo očekivati pomake u zdravstvenom statusu nacije. Također je važno značajno uložiti u infrastrukturu na otvorenom. Prije svega mislim na pješačke i biciklističke staze, igrališta, poligone i tome slično. Mi smo turistička zemlja i mogli bismo kvalitetnije prezentirati i takvu vrstu ponude, velikim dijelom financirati je iz fondova EU te je u konačnici i sami koristiti.
Zašto svi sportovi u Hrvatskoj, pa i šire, žive u sjeni nogometa?
Ne smatram da je nogomet neuspješan, ali smatram da je iznimno ispolitiziran. Nogomet uključuje najviše djece, sportaša, gotovo 60% od ukupne brojke. Iako nam je infrastruktura potpuno zastarjela i nedostatna, nogomet preživljava prije svega temeljem kvalitetnog rada u pojedinim klubovima te iznimno uspješnih rezultata seniorske reprezentacije. Ne smatram da su ostali sportovi u sjeni nogometa. Pojedine sredine su kvalitetnim programima u raznim drugim sportovima privukle iznimno velik broj djece i postižu sjajne rezultate. No, moramo se još značajnije aktivirati unutar sustava obrazovanja te izvan njega, kako bi postalo opće neprihvatljivo da bilo koje dijete ne sudjeluje u nekom od takvih programa. Nemojmo zanemariti da se u toj dobi stječu životne navike, pa i one vezane za tjelesnu aktivnost. Uspijemo li to prikazati kao nešto nezaobilazno ili stvar osobne higijene, rezultati u zdravstvenom segmentu neće izostati. Opravadanja za tjelesnu neaktivnost nema.
Koristi li hrvatska sportska praksa dovoljno KIF kao svoju znanstvenu bazu?
Svakako ne dovoljno, iako imamo dosta primjera izvrsne suradnje. Surađivali smo prošle godine i s mnogim olimpijcima i paralimpijcima. Oformili smo nekoliko novih laboratorija koji su odlično opremljeni pa se nadamo iskoraku u suradnji s praksom, a doći će i do značajnih promjena unutar dijagnostičkog centra pri KIF-u Zagreb. Sva unapređenja radit ćemo zajedno s trenerima i sportašima kako bismo pripremili protokole koji su njima i praktično potrebni i korisni. Investirali smo u novu opremu, a tako ćemo i nastaviti. Najbolje sportske institute imaju zemlje koji postižu i najbolje sportske rezultate i ulažu velik novac u sportsku znanost: SAD, Australija, Kina, Njemačka, Rusija... S njihovim proračunima se nikako ne možemo uspoređivati, ali u kombinaciji s našim stručnjacima i dobro izabranom opremom, naš KIF može biti koristan sportašima.
KIF je nedavno proslavio 57. rođendan. Kakav status ima fakultet kojem ste na čelu u znanstvenoj i sportskoj zajednici?
Moramo biti zadovoljni postignutim, no mnogo je posla i mogućnosti ispred nas. Kineziologija dobiva sve više mjesta kao interdisciplinarna znanost. Surađujemo u mnogim znanstvenim projektima koji se provode s javnim sektorom, gospodarstvom, stranim partnerima. Objavljujemo mnogo radova, knjiga i materijala, organiziramo konferencije, seminare, cjeloživotne programe. Interes studenata za naše programe svake je godine sve veći. Cilj nam je postati jedan od vodećih europskih centara kineziologije u najširem smislu te riječi.
Koje su ključne izmjene koje bi trebao doživjeti Zakon o sportu?
Novi zakon mora kvalitetnije regulirati načine financiranja sporta, položaj stručnih poslova i stručnih kadrova u sportu, obvezu ulaganja u infrastrukturu te smanjiti improvizaciju državne i lokalne sportske administracije. Treba jasno odrediti što se može, a što ne. To je svakako moguće.
Kad bi vodeći profesori KIF-a radili nacionalnu strategiju sporta, kako bi ona izgledala?
Na poziv Sportskog saveza grada Zagreba prošle smo godine objavili studiju “Pedagoški standardi i normativi rada trenera u sportu”. Odličan primjer uske suradnje teorije i prakse. “Jasno su određena pravila igre i prema njima se igra”, zna se tko što može i mora pa je danas zagrebački sustav sporta u tom segmentu ogledni primjer za mnoge europske gradove. Na sličan način treba pristupiti i nacionalnoj strategiji sporta. Takvu strategiju ne bi trebala voditi sportska administracija, već bi je ona trebala koordinirati. Ključnu ulogu trebali bi imati korisnici svih sportskih programa te vodeći eksperti iz tog područja uz blagonaklonu podršku neizbježne politike. Strategija mora biti kratka, jasna i realna. U njoj se društvo u kojem živimo mora izjasniti želi li da sport i tjelesna aktivnost postanu istinski važni dio našeg rasta i razvoja.
Što očekujete od novoga Središnjeg državnog ureda za sport na čelu s Janicom Kostelić?
Središnji državni ured za sport je formiran kako bi ustrojio bolji sustav sporta te se izborio za bolji položaj sporta u našem društvu. Volio bih kad bi sport i generalno tjelesna aktivnost postali važan segment razvoja od najranije dobi, kada bi se sportu pristupalo s respektom radi svega onoga što je dao državi i što tek može dati. Potencijali su golemi, mi smo turistička zemlja koja, nažalost, ne koristi dovoljno sport i tjelesnu aktivnost, prvenstveno zbog zdravlja, ali i afirmacije, zarade... Korelacije sa svim tijelima pa tako i HOO-om moraju se riješiti kvalitetnim zakonom i pratećim aktima. Kontraproduktivno je kad dolazi do prepokrivanja ovlasti, obujma i opisa posla te nejasnoća na državnoj razini. Pogreške se često ispravljaju godinama i iznimno su skupe, stvaraju nesigurnost i nepovjerenje, a mogu imati političke i druge reperkusije. Treba biti vrlo oprezan kome se daje mogućnost pisanja i primjene strategije i zakona o sportu. To ne smije biti ničiji alat ili oružje u ostvarivanju političkih, poslovnih i drugih ciljeva.
Jesu li sportski treneri dovoljno cijenjeni?
Financijski nisu, a svi oni koji se i površno bave trenerskim poslom svjesni su koliko je to odricanja i višegodišnjih ulaganja, konstantnog učenja i usavršavanja. Vrhunski sportski rezultat ne može se postići slučajno. I male pogreške u pojedinom razdoblju ili slabije procjene mogu ugroziti sportski rezultat i na putu do njega trener uvijek “visi” iznad provalije. Rad s vrhunskim sportašima je mentalno i emotivno zahtjevan. Obitelj svakog trenera će vam potvrditi koje sve traume, strahove i frustracije oni donose u svoje domove. Ja im se zaista divim, možda u nekim segmentima i više nego samim sportašima.
Treba li država pojačati državne nagrade za uspjehe na Olimpijskim igrama? I Srbija i Slovenija bolje plaćaju svoje medaljaše.
Za to sam da se kvalitetno nagradi svaki uspjeh, ali bih radije da se podigne standard procesa gradnje uspjeha. Država se sportom mora prestati baviti površno i na razini statističke pogreške. Popularnost sportaša magnet je za svakog političara, ali nagrađivanje samo onih najboljih loša je poruka ako je ne prati rješavanje svih ostalih problema hrvatskog sporta.