Nogomet je postao sastavnica predizborne predsjedničke kampanje i to bi u neku ruku bila besmislica da nije izvedenica nekih drugih društvenih stanja i nerazjašnjenih pitanja koja muče našu još ipak mladu državu.
Posebice u nogometne teme ulazi predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja nogometom, misleći da ga poznaje bolje od protukandidata, što i nije netočno, potiče i teme zavičajnih naravi i povijesnih razlika i nasljeđa. Ne čini to izravno, nego nogometom zaobilazno, no nije sasvim jasno je li svjesna što otvara. Ta pitanja postoje i osjetljiva su, no većina ne zna kako im pristupiti. Bivši premijer Zoran Milanović se 2012. u Berlinu zamalo nasukao izjavom da je hrvatski narod nevjerojatan paradoks koji nije lako držati zajedno.
Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u svom prvom nastupu u Istri, tada predizbornom u Pazinu 11. travnja 1990., izazvao je buru i otad ga prati glas da je nepopularan u Istri i 20 godina poslije smrti. Ponekad je dovoljan i jedan zlonamjerni komentar u novinama kao onaj u Novom listu od 13. travnja 1990.: „Tuđmanov šamar Istri. Tuđmanove iluzije razbijene su u Istri“, kako bi se sve srušilo. Kada sam nešto poslije toga govora došao k Tuđmanu na Becićeve stube, donijevši mu tekst (stenogram) napada generala Simeona Bunčića na radnoj, konstitutivnoj sjednici krnjeg CK u Beogradu, kamo sam još mogao kao novinar Večernjeg lista, Tuđman je bio zabrinut. Opravdavao se: „Neki su zviždali na spominjanje hrvatstva, pa sam rekao: ili će poštovati svoju hrvatsku zemlju, ili će morati potražiti drugu. Time sam samo odgovorio Dobrici Ćosiću koji je predložio da se opet trguje između Beograda i Rima na račun Istre“. Novinski osvrt otišao je u javnost i više nije bilo povratka. Prema tome, oprez je prijeka potreba.
Predsjednica Grabar-Kitarović je 28. listopada u Splitu na premijeri filma o životu i karijeri Ivana Gudelja izjavila kako nogomet 80-ih nije bio samo nogomet: “Naša Rijeka je tada bila nekakav rezervni klub Partizana i Crvene zvezde”. U Rijeci je to izazvalo više od bure, čak i u HDZ-u. Kolinda Grabar-Kitarović to nije izjavila bez ikakvih temelja, ali nije bilo baš tako i upravo ona, ne samo kao kandidatkinja za nove izbore, nego i kao aktualna predsjednica, trebala bi se čuvati takvih nedržavničkih poruka koje, površne i nerazjašnjene, mogu izazvati pometnju u javnosti i za nju negativne posljedice. Bez obzira na to što je rođena Riječanka.
O nogometnoj Rijeci mnogi znaju više od nje i ne bi se trebala zalijetati u ta pitanja ako ih ne može objasniti do kraja. Iako, predsjednica ima neke spoznaje i djelomice je u pravu, no ne ulazi u bit.
Kao novinar Večernjeg lista, izvještavao sam 24. svibnja 1978. iz Beograda s finala Kupa Rijeka – Trepča 1:0. Bio je to prvi “pravi” Rijekin trofej u povijesti. Posjetio sam Riječane u hotelu Jugoslavija gdje su bili smješteni. Trener je bio Crnogorac Dragutin Spasojević, u kojega su riječki navijači bili zaljubljeni i godinama poslije odlaska, gotovo kao donedavno u Slovenca Matjaža Keka.
Glavni savjetnik bio je Slobodan Ćosić, osnivač Crvene zvezde i dugogodišnji direktor tog kluba koji je zbog nekog razloga morao iz njega otići i smjestio se u – Opatiji. Umro je u Australiji. Predsjednik je bio Ljubo Španjol, koji je Ćosića i doveo. Španjolova karijera bila je protuslovna i čini se da danas govori drukčije nego onda kada je djelovao. Ćosić je bio u delegaciji NK Rijeke na izvlačenju parova ondašnjeg europskog Kupa pobjednika kupova u srpnju 1978. u Zürichu. Ćosića i Španjola, u biti, otjerao je Jure Bilić, tada predsjednik Sabora SR Hrvatske, 1978. godine intervjuom za Sportske novosti. Ćosić je vjerojatno imao više veza s četništvom nego s komunizmom. Spasojević je, realno, smijenjen 31. ožujka 1979. Četiri dana poslije njegova smjenjivanja, Rijeka je u Beogradu izvanrednom igrom u polufinalu Kupa pobijedila Crvenu zvezdu, a u svibnju u finalu i Partizan.
Riječka politička i nogometna situacija nije bila jednostavna. Hrvatskom su „vladala“ dva kluba: Dinamo, simbol hrvatstva toga doba, i Hajduk, rezultatski uspješniji i podržavan i iz drugih etničkih skupina, kako u svojoj knjizi „Nogomet i politika“ navodi dr. Dražen Lalić.
NK Rijeka morao se snalaziti i dovoditi igrače i iz Srbije: Avramovića, Kustudića, Radovića… Oni nisu bili ni Zvezdini ni Partizanovi, jer iako su bili dobri tamo se nisu mogli nametnuti i, po nekoj logici, angažirala ih je Rijeka. Miloš Hrstić rođen je u Vojniću. Pokojni trener Gojko Zec bio je Srbin iz Hrvatske. Tako je bilo i u politici. Tek dolaskom proljećara Dragutina Haramije na mjesto hrvatskog premijera počela je nekakva ravnoteža. Dotad su dominirali Zagreb i Split. Osijeka ni kasnije nije bilo nigdje: Ivan Mecanović, Zvonko Erak i Željko Huber bili su utjecajem sporedni. Vladimir Šeks bio je prvi osječki političar u pravom smislu. Usponom Marijana Kalanja, Vilima Mulca, Josipa Kukuljana i još nekih Rijeka je u socijalizmu dobila na značenju, pa je Zvonko Poščić 1979. doveo Ćiru Blaževića za trenera Rijeke.
Kad govori o NK Rijeci u SR Hrvatskoj, predsjednica bi i sve prethodne činjenice trebala uzeti u obzir. Grabar-Kitarović je u ponečem u pravu, no prije svega mora biti državnica.
>>> Pogledajte spomen-ploču Stjepanu Spajiću
Zato je Zoran Milanovic poentirao s uvredama na racun Hajduka hahaha. Hrvati u ex Yu navijali su za Dinamo, Hrvati iz Dalmacije (Dalmatinci) izuzev Sibencana za Hajduk, a za Rijeku nije navijao nitko!