Premda se “službeno” preselio na idilično obiteljsko imanje u Sobočanima kod Ivanić-Grada, naš najveći, sad već umirovljeni skijaš Ivica Kostelić ovih je dana sa suprugom i djecom u velikoj kući svojih roditelja u Gračanima. Tata Ante ionako je negdje po europskim skijalištima s braćom Kolega, mama Marica je na rehabilitaciji u Selcu, a sestre Janice zbog njezina posla državne tajnice za sport ionako više nema nego ima.
– Ovdje nam je praktičnije boraviti preko zime jer naš trogodišnji sin Ivan ide u obližnji vrtić, koji je sportskog tipa, dok je 16-mjesečni Leon zasad sa mnom – objašnjava nam ljubazna Ivičina supruga Elin koja svoje sate s klincima koristi da s njima govori islandski jer hrvatski ionako upijaju iz životne okoline.
Kako nam pak kaže Ivica, obojica sinova su muzikalna, što su nam Ivan i Leon i demonstrirali pokazavši nam svoju verziju rock-and-roll standarda “Blue suede shoes”. Ivan je pjevao i “svirao” na dječjoj gitari, zapravo igrački, a Leon na ukuleleu. Bio je to rokerski doživljaj za pamćenje.
Ivan i Leon jako su muzikalni. Glazba ih jako privlači, a vole slušati Elvisa Presleyja, Jerryja Leeja Lewisa, AC/DC... Čim začuje “Well, it’s one for the money, two for the show, three to get ready....”, 16-mjesečni Leon odmah reagira, maše rukama. Kada je imao manje od godinu dana, Ivan bi u autu vikao “neeee” kada god bi počela neka pjesma koja mu se ne sviđa.
Ako netko tko nema ni godinu dana zna što mu se od ponuđene glazbe sviđa, a što ne, onda su to doista naznake muzikalnosti pa je tata Ivica na svoj Facebook stavio dva očaravajuća uratka. Na jednom on svira, a Ivan ga prati što završava sinovim: “A sada idemo papati”, a na drugom Ivan pjeva, a Leon “svira”, što je naslovljeno s “Kostelic Brothers Band (coming soon)”.
U posljednje vrijeme primio sam se gitare puno više nego prije. Sad kada mi je vrijeme na raspolaganju, mogu se tome posvetiti.
A posvetio se Ivica i glazbenoj suradnji s jednim aktivnim košarkašem.
U jednoj garaži neki dan svirao sam s Rokom Ukićem. Uvježbavali smo se, spremamo nešto. Buš vidio. Rokov stari vrhunski je bubnjar pa i on bubnja fantastično. Probali smo među sportašima naći basista, ali nismo uspjeli.
Cijelu sportsku karijeru Ivica se trudio ne otići na počinak poslije 21 sat. Kako je sada?
Sada je to obično između 22 i 23 sata jer mi je i dalje cilj što više odspavati prije ponoći jer je to dobro za tijelo koje se puno brže odmara u prvim satima spavanja.
Bez obzira na to što više nema obveznih treninga u njegovu životu, Ivica i dalje trenira.
Ne smijem se zapustiti. To se neće dogoditi. U fazi sam održavanja, kod kuće imam štangu i utege, a odlazim i vježbati u prirodu. U fitness-centre ne idem, tamo sam uvijek bio rijedak gost, osim kada sam bio na rehabilitacijama. Od Nove godine pa nadalje, prije odlaska na sjever, više ću trenirati izdržljivost i snagu.
Kakav sjever? Zar opet nešto sprema?
Da, nešto spremam. Objavit ću u siječnju, no nije ekstremno kao što je bio Grenland.
Tu se nakratko nadovezala supruga.
Ivica nikad nije u stanju da nešto ne sprema.
Je li odustao od ekspedicije na Južni pol?
Nisam odustao, no htio bih to napraviti kako spada. S jedne strane tu treba voditi brigu o financijama jer to nije nešto jeftino, a s druge strane treba se i jako dobro pripremiti. Ja to želim izvesti s nekim ambicijama. Prelazak cijelog kontinenta sam po sebi je izazov, no ja kao sportaš tražim da tu bude malo papra. Ja bih volio da mi sve ide glatko, ali i da ja to osjećam kao izazov. Svatko ima svoju zonu komfora i granicu izazova, a ja kao sportaš uvijek tražim da budem na toj granici.
A ta granica često zna biti vrlo škakljiva.
Zato i jest primamljivo.
Dojma smo da bi Ivica, da se nije bavio skijanjem, završio u nekom od adrenalinskih sportova.
Nisam o tome razmišljao, no od drugih sportova mene je uvijek privlačio hokej koji je strahovito brz i čvrst sport. Svojedobno mi je i streljaštvo bilo privlačno. S druge strane, privlače me sportovi koji testiraju ljudske mogućnosti, sportovi velikog rizika koji pružaju jako osobni doživljaj poput ronjenja, ali ne u bazenima, nego u moru.
S obzirom na to da ga magnetski privlači more, i jedrenje je njegova strast.
To me privlačilo dugo, i to ne samo kao dio jedne općenite sklonosti prema moru, ispod i iznad površine, već i zato što jedrenje i ekspedicije u velikim prostranstvima kao što je bila ona moja na Grenlandu imaju puno više zajedničkog nego što se na prvi pogled čini. Dakako, tu govorim o oceanskom jedrenju, to je ono što me privlači. Kada se nađeš u tom plavom prostranstvu, baviš se sličnim mislima i zadacima kao i u bijelom prostranstvu.
A tu dolazimo i do specifičnog odnosa svakog mornara s brodom.
Ako si sam na brodu, rijetko ti o čemu može ovisiti život kao mornaru o njegovu brodu. Tada s njim imaš potpuno drugačiji odnos nego kada si na brodu s posadom jer teško je zamisliti situaciju u kojoj čovjek, o nekoj neživoj stvari, toliko ovisi kao i mornar o svom brodu. Uz sve to, postoji i taj monolog prirode u kojem sudjeluješ. A on je veličanstven, podjednako zastrašujući i očaravajući.
Sve nam ovo govori da bi Ivica mogao krenuti i u neku pomorsku avanturu. Recimo, jedriti preko Atlantika.
– Privlači me to. Ne kao čin, već bih se htio natjecati. Naravno, ja nemam iluzija da ću postati vrhunski jedriličar jer tome se treba posvetiti cijeli život. No u jedrenju postoji i velik broj amatera, a kako ja sada imam dosta slobodnog vremena, tome se mogu posvetiti aktivno i mogu napredovati, a to je ono što je meni jako zanimljivo. Kada u sportu poput skijanja dođete do vrhunske razine, sve se mjeri milimetrima i stotinkama, a kada dođeš u nešto novo, onda velikim koracima grabiš naprijed i to te vuče da i dalje učiš.
Sada će se moći i više posvetiti odrastanju svojih sinova.
Drago mi je da mogu sudjelovati u njihovim prvim sportskim koracima. Gledat ću da budu što aktivniji i da iskušaju što više sportova pa da iz toga vidimo što kojem djetetu ide najbolje. Puno nade polažem u tromjesečni ljetni boravak na Mljetu, u šumi, u prirodi, na moru jer to je i mene i Janicu formiralo. Zato mi je drago i što ćemo živjeti na selu, da djeca imaju kontakt s prirodom i domaćim životinjama.
Priželjkuje li Ivica skijanje kao izbor svojih klinaca?
Ivan je sklon skijanju, no supruga Elin nije za to jer se uvjerila kroz što je sve prolazila moja mama dok sam ja nastupao, posebice kada sam vozio brzinske utrke. Volio bih da budu sportaši, ali nije imperativ da budu vrhunski jer je put do toga prilično kompliciran.
Nakon što je stekao status prvostupnika, studij povijesti na Hrvatskim studijima Ivica je nastavio diplomskim studijem.
Upravo ovih dana imao sam prvi ispit s diplomskog i taj studij imam namjeru izgurati do kraja jer ne volim stvari ostaviti nedovršenima.
Hoće li mu povijest biti posao ili hobi?
Nisu mi ni predavanja strana zamisao, ali za sada u tome ne vidim svoju budućnost. Treba uživati u tijelu dok ti ono takvo što omogućuje, dok je još na tolikoj razini da možeš potegnuti.
No u natjecateljskom smislu Ivica više ne poteže (vraga za rep) pa nas je zanimalo može li se i njemu dogoditi kriza identiteta, kao i brojnim sportašima koju su okončali svoje sportske karijere.
Za nekog tko je dugi niz godina bio vrhunski sportaš prelazak u civilni život nije lak. Ja se za to nisam posebno spremao, no treba biti svjestan da za sve u životu postoji vrijeme i takve stvari treba prihvatiti. Dobro je imati više interesa u životu pa, kada završite karijeru, svoju energiju možete usmjeriti prema njima. Ja sam imao tu sreću da sam imao takve roditelje koji su mi omogućili univerzalni odgoj, razvoj u više smjerova, koji je i meni samom postao ideal. Uvelike mi je pomoglo i to što je otac imao takvu filozofiju treninga po kojoj ti kroz sportski trening ne stvaraš sportaša, nego čovjeka. Njegovi nekadašnji puleni, oni kojima je 70-ih godina bio trener u Medveščaku morali su čitati Dostojevskog i Tolstoja i onda bi o tome razgovarali u kombiju, za vrijeme putovanja, kao o obveznoj lektiri.
S obzirom na teorije o tome da je najbolje otići kada si na vrhuncu i sestru koja je slijedila taj primjer, koje je to pogonsko gorivo nosilo Ivicu da toliko produži karijeru?
Ljubav prema skijanju i osjećaj privilegiranosti što se time mogu baviti na vrhunskoj svjetskoj razini. No ne radi se tu samo o sportu, jer naša je priča vrlo posebna. To je i ono kada i 29. godinu zaredom dođeš na ledenjak Molltaler i uhvati te neka sjeta. Kada uđeš u taj hotel i kada tamo doživiš večeri i jutra, pojave ti se mnoge slike. Kada je otac jednom došao tamo, uzeo je stolac i sjeo na njega u hodniku hotela. I samo je sjedio, dugo je sjedio, a onda je naišao jedan fizioterapeut i upitao ga: “Gips, zašto sjediš na hodniku hotela.” Tata je otvorio usta da bi mu nešto rekao, a onda je odustao kazavši: “Ma ti to ne bi razumio.” Puno će naših priča ostati neispričano, a za one za koje se zna, misli se da smo ih preuveličali.
No na putu Kostelića prema svjetskom vrhu doista je bilo i epizoda koje se čine nadrealnim. Koja se i samom Ivici takvom čini?
Svaki put kada dođem u Švicarsku, a tako je bilo i nedavno u St. Moritzu, ja se zapitam kako je moguće da Švicarska u povijesti Svjetskog kupa ima manje slalomskih pobjeda nego ja. Bez obzira na to što sam ja insajder i što mogu sve te sitnice povezati, i meni je to neobjašnjivo. Jer, taj St. Moritz je pravi skijaški raj, ne i jedini u Švicarskoj. Kamo god oko sebe pogledaš, vidiš nevjerojatne staze, svih vrsta. Osim toga, tu su i brojni treneri, tu je i veliki novac.
Ljepota sporta je i kada 79-godišnji Ante Kostelić ima volje i snage raditi i s tuđom djecom.
Nisam iznenađen što je tata nastavio raditi. On je čovjek koji vjeruje u akciju, to je prirodan nastavak puta za njega. Koliko god mu je to fizički teško, on sve to i dalje jednako voli i tom svijetu jednako pripada. Ja znam da mu je mjesto tamo.
Ne bi li i Ivica bio sjajan trener s obzirom na prenesena očeva znanja i šampionsko iskustvo?
Za sada me to ne privlači. To je posao kojem trebaš posvetiti deset mjeseci života godišnje. Ne možeš to raditi “dođem pa odem”. Kao skijaški trener moraš i proći pripremno razdoblje, teške uvjete...
U Saboru bih se samo živcirao
Je li Ivici mjesto u FIS-u s obzirom na to da se još kao aktivan sportaš borio za prava sportaša?
– Ni slučajno. To bi bilo izgubljeno vrijeme. Nakon što se na jednom FIS-ovu skupu jednom prilikom zauzeo za očuvanje kombinacije, Kjetil Andre Aamodt, čovjek koji ima 20 medalja s velikih natjecanja, to je završilo tako da se pokupio i otišao. Bilo kakav način da se raspravlja o tome, a i drugim problemima često je zamagljen stranputicama, sitnicama i nebitnim stvarima, odnosno kojekakvim mišljenjima. No dobro je u jednom filmu rekao Clint Eastwood, mišljenje je kao guzica, svatko ga ima.
Imaju ga i saborski zastupnici među kojima je bilo i sportaša (Škaro, Bukić, Arapović, Cro Cop...). Bi li Ivica volio jednog dana osjetiti draž saborskih klupa?
– Ne, ja ne bih mogao raditi ni ovo što sestra Janica radi. Ja sam čovjek za sebe, a u Saboru bih se samo živcirao i gubio vrijeme. Ono u što ja vjerujem jest djelovanje i zato sam uvijek bio zainteresiran za individualne sportove. Kao što je rekao Joshua Slocum, čovjek koji je prvi samostalno oplovio svijet, “na mojem brodu nemoguća je pobuna”.
Premda se više neće natjecati, Ivica će ostati na “brodu” Hrvatskog skijaškog saveza kao savjetnik mlađim skijašima i skijašicama i u toj ulozi pojavit će se i u Pyeongchangu, na Zimskim olimpijskim igrama, prvima koje će natjecateljski propustiti nakon što je na trima u nizu osvajao olimpijsko srebro.
Tako je dečko, uživaj u životu, zaslužio si.