U nedjelju navečer Ivica Kostelić okončao je najveću pustolovinu života. Za 19 dana sa svojim slovenskim prijateljem Mihom Podgornikom na skijama je prehodao 550 kilometara grenlandske bijele pustinje.
Nakon odspavanih 20-ak sati javio se i priznao:
– Ovo je bilo najteže što sam pretrpio u svom, mogu reći, spartanskom životu. Bila je to moja najveća pustolovina nakon koje se u meni nešto promijenilo.
Kako je Island bio priprema za Grenland, tako je i Grenland trebao biti priprema za osvajanje Sjevernog i Južnog pola.
– Razmišljao sam ja o tome, no poslije ovoga to me ne zanima jer sam se suočio s granicama mogućeg. Za mene je ovo bilo preteško i ne bih to želio ponoviti. Ni najgorem neprijatelju ne bih to želio.
Kad tako govori čovjek koji je samo na jednom koljenu imao 12 operacija, onda proizlazi da je tijekom ekspedicije prošao neke uistinu zastrašujuće trenutke.
– Na ovakve ekspedicije obično se ide između svibnja i srpnja, pa smo mi bili prvi i ne vjerujem da je mogla biti puno teža no što je bila. Vrijeme nas je satralo. Imali smo četiri dana ispod minus 30, a samo jedan dan, i to posljednji, imali smo vjetar u leđa. Ipak, morali smo putovati jer smo imali ograničene zalihe hrane i morali smo svaki dan napraviti određenu kilometražu. Jedan smo dan imali ogromne zapuhe snijega, bilo je i dosta dubokog snijega.
Miha zaradio ozbiljne ozebline
Dva su dana Miha i Ivica proveli u prisilnom mirovanju.
– Prvi smo dan izgubili zbog vjetra od 120 kilometara na sat kontra nas. Drugi dan zbog ovdašnje zloglasne bure koja je puhala bočno, pa smo se jako teško kretali. Po takvom vremenu, koje te gura izvan kursa, teško je ići prema naprijed i možeš napraviti ne više od 3-4 kilometra dnevno. No, kad bi vjetar bio ispod 100 kilometara na sat, mi bismo ipak putovali jer smo morali raditi kilometražu. A i ja više nisam vjerovao prognozi.
A njome se bavila i Elin Kostelić.
– Prognozu nam je slala moja supruga putem SMS poruka, odnosno “trackera”. A njega smo morali ugasiti zbog struje jer nam je on služio kao SMS komunikator. I to nam je bilo važnije od toga da nas se može pratiti putem GPS signala. Za komunikaciju smo imali satelitski telefon, no njega smo koristili samo kada bismo uistinu morali razgovarati.
Je li njegov najveći strah bio to da bi mogli ostati bez zaliha hrane?
– Postojala je i ta opasnost, no na koncu smo do cilja došli ja s tri dnevna paketa, a Miha s dva.
U takvim okolnostima pojavljivale su se i psihološke krize.
– Imao sam krizu dva dana prije finiša. Obično se mijenjalo u ritmu jedan dan s nevremenom, a drugi ljepši, no onda su uslijedila tri dana nevremena. Kada se pak i četvrti dan počeo okretati na nevrijeme, tu sam pukao. Bio sam uistinu frustriran.
No ni tada na odustajanje nije pomislio. Uostalom, u tome se istrenirao i tijekom svoje trofejne ali i mukotrpne skijaške karijere.
– Specifičnost ovakvih traverzi i jest u tome da ti moraš doći do civilizacije. Ne možeš odustati. Zapravo, možeš zvati evakuaciju, ali zvati pomoć zato što si umoran nema smisla.
Dečki su imali i tu SOS mogućnost dogovorenu. Zlu ne trebalo.
– Za prelazak Grenlanda moraš dobiti posebnu dozvolu, a u toj dozvoli postoje i procedure vezane za evakuaciju.
Srećom, do toga nije došlo iako ni posljednji dan nije bio ugodan.
– Posljednjih pet kilometara bilo je strahovita kalvarija. Do tog sela, naše krajnje točke, mi smo trebali doći preko mora koje je trebalo biti zaleđeno. Nažalost, zaleđeno nije bilo pa smo morali pronaći put preko terena koji uopće ne poznajemo, između brda, pokraj klifova i fjordova i taj mi je dio izgledao kao da u nekom horor-filmu tražimo put do sela. A on je vodio kroz neki kanjon širok 20 metara, s rubovima visokim 200 metara. Kao da smo u nekom vesternu. Padala je noć, padao je gust snijeg i za tih zadnjih pet kilometara trebalo nam je 5-6 sati.
Kad su ugledali obrise sela, uslijedilo je veliko olakšanje.
– Taj smo dan prešli 80 kilometara i bili smo strašno umorni, a kada smo ugledali selo, pao nam je veliki kamen sa srca. Na 500 metara od sela sjeli smo i otvorili paket hrane koji smo čuvali da proslavimo završetak. Tu smo sjedili i razgovarali što ćemo raditi kada dođemo doma. Što ćemo jesti, kako ćemo se rekuperati.
Više od rezervi hrane na snažan finiš tjerala ih je jedna medicinska situacija.
– Obojica smo dobili ozebline, pri čemu je Miha puno teže prošao pa smo se žurili i da on što prije dođe do liječnika. Čim smo stigli u selo, on je otišao doktoru, zapravo nekom medicinskom tehničaru koji je previo tu ozeblinu. Nažalost, ta stvar još nije gotova jer Miha i na drugim prstima ima ozebline koje su relativno ozbiljne.
Sve što je ispričao izgleda puno opasnije nego ono što je doživljavao prigodom prelaska Islanda.
– Island je za Grenland civilizacija. On je lijep za hodanje jer svaki dan vidiš nešto drugo. Ovo je pak snježna pustinja. Nema ničeg ispred tebe ni iza tebe. Tek pod nogama osjećaš jesi li na uzbrdici ili nizbrdici. To je, zapravo, bijela pustinja. Nakon što smo krenuli iz Kangerlussuaqa, mi 19 dana nismo vidjeli čovjeka.
Nakon svega idemo u lov
Bez obzira na to što su ekspediciju završili u nedjelju navečer, kući će krenuti tek u četvrtak?
– Sada smo u selu Isortoq, u kojem se oporavljamo, puno spavamo i puno jedemo, a i pokušavamo se uklopiti u seoski život. S obzirom na to da odavde nema stalnih letova, ostat ćemo tri dana. Rastavljamo opremu, a vjerojatno ćemo otići i u lov. Na početku smo, svatko od nas dvojice, u sanjkama imali 75 kilograma opreme, a sada smo na 50 kg. Za smo svaki dan imali paket od po kilogram hrane, a nosili smo i 10 litara benzina radi kuhala.
Kako će se iz pustare vratiti kući?
– Iz ovog sela najprije ćemo helikopterom u jedno veće mjesto, 80 kilometara udaljeni Tasiilaq. S tog mjesta čeka nas kratak let do najbliže zračne luke u Kulusuku, odakle letimo na Island.
Što će Ivica raditi kada dođe kući?
– Planiram studirati. Dao sam tri godine i upisao diplomski. Malo ću trenirati za sebe i onda idem na more. Jedrit ću, ali ću biti i na Mljetu gdje ću trenirati s braćom Kolega koje je trenerski preuzeo moj otac.
A što je s njegovim snježnim pripremama ovo ljeto?
– To ne. Mislim da ću ove godine cijelo ljeto ostati na Mljetu.
Znači li to i službeni kraj skijaške karijere?
– Već sam vam rekao. Ja nikada neću završiti skijašku karijeru...
Baš kao ni karijeru humanitarca. I u vrlo teškim trenucima mislio je na potrebite:
– Drago mi je da smo uz ovo prikupili i 12.845 kuna za Udrugu za sindrom Down Međimurske županije.
Svaka cast Ivici! I ovom prilikom je pokazao sto znaci upornost.