Ni u emisiji "Veto" Sanjina Španovića na N1 televiziji, Ivica Kostelić nije izrekao ono neizbježno. Ni ovaj put nije kazao ono što mu je, očito, najteže reći, a to je da je njegovoj bogatoj skijaškoj karijeri kraj.
Hoćemo li gledati Ivicu Kostelića na idućim Olimpijskim igrama, a samim time i iduće sezone?
- Sigurno je da su olimpijske igre motiv za svakog sportaša, ja sam bio na njih nekoliko, imao sam uspjeha. Išao bih na Igre eventualno radi odličja, no mislim da to nije realno zbog stanja u kakvom se nalazim i teško da ću nastupiti na ovim Igrama. No, nikad ne reci nikad.
Koliko vam je teško reći da je kraj?
- Od svega što je lijepo teško se oprostiti. Ja nisam radio ništa drugo u životu osim skijanja, bio je to jedan dugačak put, na čijem sam sada kraju. Nije lako, kao da se opraštate od dugogodišnjeg prijatelja. U određenom smislu skijanje sam ja, mi smo toliko isprepleteni i uvijek je to u meni bilo duboko usađeno. Na neki način je to prekid dugačkog putovanja s kojim sam se stopio.
Je li vam teško govoriti o svemu ovome oko kraja karijere?
- Nije, no teško je o tome govoriti suvislo. To je jedna dugačka tema u kojoj smo puno toga prošli?
Biste li to što ste prošli sve ponovili?
- Prošao bih sve to jer svaki čovjek treba pratiti svoj put. Neki putevi imaju srca, a neki nemaju. Ako je to ono što ste odabrali i voljeli to će vas onda ispuniti pri čemu ne govorim samo o rezultatima.
Što biste napravili kada bi vaši sinovi rekli da žele u skijanje. Da žele proći sve što ste vi prošli?
- Ali oni ne bi trebali proći put koji smo prošli jer će imati danas puno bolje uvjete od onih kakve sam ja imao. Na neki način je to i ostavština obitelji Kostelić. Što god oni odabrali, pa bilo to i skijanje, neka bude što manje ozljeda. Podupro bih svakoga tko želi ići tim putem.
Nikad niste rekli to je moja posljednja utrka. Bojite li se kraja karijere ili se bojite nečeg novog?
- Ima nešto u tome jer to je nešto novo za mene, premda se ne bojim novih iskustava. To je izlazak iz jedne rutine koja je trajala cijeli život do sada i nadam se da ću tu rutinu prenijeti na neku drugo polje aktivnosti gdje se vidim u budućnosti. Posvetit ću se svojoj obitelji, od nečeg se mora i živjeti i moram imati neki posao. Nadam se da ću s nekom savjetničkom ulogom u Hrvatskom skijaškom savezu moći pomoći novim generacijama.
Hoćemo li vas ikada više vidjeti na startu neke utrke Svjetskog kupa?
- Ne znam. Najljepše je nestati odjednom, bez puno pompe, ali ja to ne mogu sada. Može biti da mi je plan da nikada ne kažem zbogom i da je to bila posljednja utrka, a da se ona dogodila.
Jeste li imali izgubljeno djetinjstvo?
- Ja sam imao prekrasno djetinjstvo. Gledajući oko sebe, bio sam u privilegiranom položaju jer sam bio stalno u prirodi, otkrivao samog sebe, pomicao svoje granice dok mnogi vršnjaci nisu to mogli. Svakako da je takav način odrastanja pomalo neortodoksan iz takve, svakodnevne, perspektive. Ipak to je bilo prekrasno djetinjstvo i ne bih se mijenjao za svakodnevni put.
Jeste li po toj logici asocijalna i zatvorena osoba?
- Kad prolazite kroz sve te skijaške pripreme, vi ste daleko od kuće na mjestima koja nisu bogata socijalnim životom. Jednom sam bio na ledenjaku 46 dana bez spuštanja u dolinu i to bez televizora. Kratio sam vrijeme na druge načine, crtao stripove, čitao knjige i istraživao ledenjak kada bi se žičare zatvorile. U takvom okruženju ste izolirani od svijeta i lako možete postati asocijalna osoba. Zato smo Janica i ja toliko vezani jer smo provodili toliko vremena zajedno.
Je li lada auto vašeg života?
- Lada je odličan automobil s kojim smo prošli pola Europe i često smo i spavali u njoj iako je bilo premalo prostora. No, mi smo s tim automobilom bili zadovoljni.
Je li ta lada zapravo slika našeg društva i odnosa prema sportu? Imamo Glasnovića koji kupuje metke, Kolak kojoj prijateljica kupuje koplje, Jakova Faka, Filipa Udea i druge...
- Kukanje je generalna tema, no veliki dio svih pothvata, ne samo u sportu, ovisi o osobnom angažmanu i to je prirodno. Mi nismo očekivali skoro ništa od nikoga i da smo se uhvatili u tome da nešto očekujemo to bi nas već oslabilo. Pogrešno je očekivati pomoć od bilo koga, prvo se treba osloniti na sebe i svoje snage. Ako to znači spavati u Ladi onda je to tako. Nema toga da je teško, morate se snaći i po meni je pogrešno očekivati bilo kakvu pomoć.
Što mislite o angažmanu sestre Janice u politici koja se sada suočava i s kritikama?
- Velika većina kritičara ne snosi nikakvu odgovornost za svoje kritike. Odgovornost Janice ovisi s kakvim ljudima može raditi. Morate znati da je Janica samo kotačić, jedan dio sustava. Dobro je da je jedan sportski odličnik kao što je ona došao u taj sustav jer u svakom slučaju i društvo i sportski odličnici sami bi trebali pridonositi društvu u sferi svojih interesa, svojeg radnog okruženja. Janica je bila sportašica i ostala je u sportu. Bilo bi puno lošije da bude tu netko bez tog iskustva na toj poziciji. Uspješnost tog cijelog sustava ovisi o tome da nađete prave ljude da budu na prvim mjestima. U tom smislu, sada kada on ima više vremena, bilo bi jako dobro kada bi se moj otac uključio u pripremu i održavanje skijališta na Sljemenu.
Bojite li se da vam sestra od ikone nacije postane neomiljena zbog neuspjeha u politici?
- Ima nešto veličanstveno i vrlo pozitivno da jedan takav sportski odličnik želi pokušati pridonijeti svome okruženju. Kad su Perzeja pitali želi li biti Bog ili smrtnik, on je odabrao biti ovo drugo. Isto tako i Janica, mogla je biti Bog do kraja života, ali je pristala biti smrtnik. To znači da čovjek nije sebičan i ima nešto veličanstveno u tome.
Što ste pomislili kada vam je sestra rekla da će se upustiti u političke vode.
- Podržavam ju kao i u svakoj njenoj odluci. Mislio sam si da to njoj predstavlja jedan izazov, ja osobno to nikad ne bih mogao raditi. Ona ima veliku energiju i prema onom što sam vidio ona to radi s velikom energijom i jako je motivirana. Nadam se samo da joj nekakvi politički čimbenici neće opstruirati rad ili bolje rečeno, neće previše opstruirati rad, jer je ne treba očekivati da će politika biti potpuno izvan toga.
Jeste li teže trpjeli svoje ili sestrine ozljede?
- Nitko ne može vaše ozljede trpjeti za vas, a najgori su trenuci bili kada smo oboje bili ozlijeđeni. To su bile crne rupe.
Kako je vama bilo živjeti s boli?
- Još uvijek nije tako strašno kako se čini. Bol je u sportu sveprisutna pojava. Ne možete se baviti sportom ako niste spremni podnijeti veću ili manju bol. To je jedan od kriterija u vrhunskom sportu. Podnositi bol mora za vrhunskog sportaša postati rutina. Ljubav prema sportu je jača od toga. Nema previše kukanja, treba biti naučen da daješ sve od sebe čak i kada su okolnosti protiv vas. Ponekad su ti bolovi prejaki pa vas opstruiraju u postizanju vrhunskog rezultata i vi to ne morate raditi. Možete odustati od toga, ali ja sam imao uvijek motiva preci preko boli.
Rekli ste da vas čeka još jedna operacija nakon koje će uslijediti pet mjeseci oporavka?
- Nadam se da neću morati, no po stanju koljena izgledno je da će ih biti opet. Inače, rehabilitacije imaju potpuno drugu težinu ako ste sportaš jer one vam oduzimaju veliki do treninga, a i poslije svake ozljede je moguće da ćete biti slabiji.
Više ste puta rekli da vam je najemotivniji trenutak karijere bio onaj kada ste zagrlili sestru u ciljnoj ravnini nakon što ste osvojili svoje prvo olimpijsko srebro.
- Da i tada sam pomislio na sve one godine zajedništva. Posljednja pjesma koju sam slušao prije odlaska na start bila je "Mojoj majci" od Prljavog kazališta, a tu sam pjesmu pjevao i poslije utrke pri čemu mi je najdraži onaj stih"... sve sam suze isplakao, noću zbog tebe..."
Koliko ste često plakali u karijeri?
- Plakao sam tu i tamo. Ili kada stvari ne idu ili kada nešto boli. Jedino što zaslužuje suze jesu ozljede i pobjede.
Na zidu u svojoj sobi napisali ste da ćete osvojiti olimpijsko zlato. Žalite li što niste ili su ona četiri srebra nešto što ste sanjali?
- Kada uđeš u cilj u prvom trenutku nisi zadovoljan što nisi ostvario svoj najveći cilj, no to traje samo sekundu i na kraju si sretan sa svakom medaljom. Jako mi se svidjelo što je na Facebooku napisao moj jedan fan: "Ako nisi sretan bez zlata, nećeš biti sretan niti sa zlatom".
Veliki ste sportaš, ali imate i umjetničkih sklonosti. Lijepo crtate, pišete novele...
- Moj ideal je renesansni čovjek koji se može istodobno baviti sportom i umjetnošću, koji upotrebljava sve svoje resurse da što više bude čovjek. Imao sam sreće da sam mogao odrasti u takvom okruženju koje je podupiralo takav način razmišljanja. Sve je to veliko istraživanje. Čovjek uči cijeli život i umire kao bedak jer ni znanje niti intelekt nisu konačna kategorija. Svatko tko misli da ima dovoljno veliko znanje je u zabludi.
Istraživanje su i njegove ekspedicije po Islandu, Norveškoj, Grenlandu...?
- Sve one ekspedicije za nama i pred nama imaju svoj sportski cilj o kojem za sada ne mogu pričati. Nije to sasvim besmisleno lutanje.
Za ovaj intervju ste bili spremni kao njemački vojnik 1941. Je li to mrlja od koje se nećete moći maknuti?
- O tome ne želim raspravljati.
Ivica Kostelić mora obavezno nastaviti karijeru skijaša jer on tek u poslednje dvije godine skija staloženo, bezbedno i domoljubno kao pravi hrvat.