Legenda Rapida navijat će za Dinamo: Šteta što u moje vrijeme nije bilo Mamića!

Uoči utakmice Rapida i Dinama u Beču, u sklopu 3. kola skupine Europske lige, nema boljeg sugovornika od Petra Bručića (68), legende obaju klubova. Slavonskog Zagorca iz Jarmine posjetili smo u Salašu Lamut u Mirkovcima.

“Ne možemo početi razgovarati dok ne probate naš domaći kulen i pečene kobase”, odmah su nam uvjetovali domaćini.

Morali smo poslušati legendarnog Bručića, ponajboljeg igrača iz Dinamove šampionske 1982. godine, a po mnogima i najvećeg stranca u povijesti Rapida.

Za koga ćete navijati u četvrtak u Beču, odmah smo ga pitali.

– Pa za Dinamo, naravno! Ipak je to moj najdraži klub koji mi je dao afirmaciju i najljepši trenutak karijere, ono osvajanje naslova prvaka Jugoslavije 1982. godine. I za Rapid me vežu predivne uspomene, tamo samo proveo divno razdoblje karijere, a kažu da sam u tih šest godina postao jedan od najvećih igrača u povijesti kluba – govori nam Bručić, dok se bivši poznati nogometni sudac, Vinkovčanin Miroslav Vitković ubacuje u priču i kaže nam:

– Pero je skroman, kad sam jednom sudio europsku utakmicu Rapidu, tamo su mi rekli da je Bručić najbolji strani nogometaš u povijesti Rapida, uostalom, tako su ga okarakterizirali i u monografiji koja je izašla u povodu 100-godišnjice kluba. Rekli su da je u Rapidu bio konstantniji i od Cice Kranjčara.

Godišnja plaća ni za fiću!

A kolika je faca bio Bručić, najbolje će opisati rečenica najboljeg austrijskog nogometaša svih vremena, bivšeg igrača Rapida i Barcelone Hansa Krankla: “Bručić je najbolji veznjak s kojim sam ikada igrao, pronalazio bi me na terenu i zavezanih očiju”, objasnio je svoj izbor Krankl, koji je u Barceloni primjerice igrao i s čudesnim veznjakom Johanom Neeskensom.

Bručić danas uživa u mirovini, voli pogledati utakmice susjedne Cibalije, a ponekad ode na Dinamove utakmice.

– Tijekom ljeta sam sa suprugom u Jarmini, imam veliki travnjak, vrt, voćnjak, pa mi nije dosadno. Zime provodim u Zagrebu, a odem često i do Beča, gdje još uvijek imam stan – govori nam Bručić.

No krenimo mi redom, od početka karijere.

– Počeo sam se profesionalno baviti nogometom sa 17 godina u Jarmini, u prvoj momčadi Borinca. Poslije sam 1972. prešao u Dinamo Vinkovce, pa u Dinamo 1975., a onda 1982. u Rapid. A zamalo sam 1975. otišao u Vojvodinu, jer vinkovački Dinamo imao je odlične odnose s njima.

U Dinamu je doživio najemotivnije trenutke u karijeri.

– Prva lijepa uspomena mi je prvi trofej, osvojeni Kup 1980. godine s Markovićem, kad smo tukli Zvezdu. Ali ipak se ništa ne može usporediti s 1982. godinom, u onim teškim uvjetima u kojima su super jaki bili i Zvezda, Partizan, Hajduk, a naslov smo osvojili baš mi. Da nije bilo Ćire, nema šanse da bismo to osvojili, on je bio mag za atmosferu, za slaganje momčadi. Znao je iz svakog izvući maksimum. Bio je poseban, imao je super treninge, bio je odličan motivator. Uvijek je bio na strani igrača, štitio nas je kod ugovora, to smo mu pamtili. Iako su nam ugovori bili smiješni u odnosu na današnje. Kad sam došao u Dinamo, imao sam godišnju plaću četiri milijuna dinara, a fićo je koštao šest milijuna. Sad zamislite da današnji igrač Dinama za cijelu godišnju plaću ne može kupiti najjeftiniji auto. Poštenu lovu zaradio sam tek u Rapidu. To je bila druga dimenzija, pogotovo financijski. Doduše, i u jugoslavenskoj ligi Hajdukovi igrači vozili su BMW-e, Mercedese, Zvezdini također. A kod nas u Dinamu Blašković Daciu, Vabec 850-u, Jovićević Fiću, jedino je Stinčić imao neku sportsku 127-icu, jer je švercao s autima. Ja sam imao staru Ladu, nisam mogao ni skretati kad sam ozlijedio rame. Bili smo siromasi, ali bili smo najbolji!

Bili su dinamovci najbolji i u druženjima, izlascima.

– Izlazili smo stalno u Karaku, baš poslije svake utakmice. Tamo bismo uvijek zaružili, Ćiro je to znao, ali je imao tu veličinu jer je znao da tako stvaramo klapu, da se tako zbližavamo. Drugog jutra nikad nam nije dao trening, znao je da nakon izlaska trebamo odmor – prepričava nam Bručić sa smiješkom i dodaje:

– Te 1982. dogodila se nikad viđena atmosfera u Zagrebu, one slike kad su navijači nakon utakmice ušli u teren i plakali od veselja, i sad se naježim... To je bio šok i za nas igrače, takvo nešto samo jednom doživiš, ma nismo mogli šetati po ulici od popularnosti. Ja sam uzeo šampionski pehar, pili smo iz njega cijelu noć u restoranu u Markuševcu, slavili do jutra. A Srebrić nas je lovio jer bojao se da ga ne razbijemo.

Bručić je tijekom igračke karijere imao fenomenalne trenere.

– Trenirali su me Ćiro u Dinamo, pokojni Vlatko Marković u Dinamu i Rapidu, a Otto Barić isto u Rapidu. Vodili su me i Đalma Marković, Mirko Bazić, Rudi Belin, ma još mnoge trenerske veličine, imao sam od koga učiti.

Kao igrač, Bručić je bio nešto poput Marcela Brozovića danas, igrač koji je mogao neumorno trčati i bio jako koristan za momčad.

– Imao sam tu prirodnu snagu, baš kao danas Brozović. Mene nikad u životu na utakmici nisu ulovili grčevi.

I zbog tih referencija 1982. ga je u Rapid doveo tadašnji trener Bečana Otto Barić. Iako su u početku sumnjali, brzo su shvatili kakvog su igrača dobili. I to u momčadi koja je tada bila europski velikan.

– Najbolji austrijski igrač svih vremena Hans Krankl i ja odlično smo se slagali u igri, imali smo u klubu i Cicu, pa legendarnog Panenku koji je bio čudesan izvođač penala i slobodnjaka, ali i brojne austrijske reprezentativce. Krankl mi je rekao da mu nitko u karijeri nije namjestio toliko golova kao ja. Iako, kad sam došao, bilo je sumnje. Rekli su da “kaj bum ja ovako mali, figurativno s metar i zwanzig visine i 20 kilograma”. No budući da me je doveo Otto Barić, znali su da sam dobar, bez obzira na izgled. Odmah sljedeće godine osvojili smo prvenstvo i Kup te dominirali tih nekoliko godina koliko sam bio u klubu. Igrali smo i finale Kupa kupova protiv Evertona, izgubili 1:3, možda i zato što ja nisam mogao igrati zbog žutih kartona. Jedno smo prvenstvo u Rapidu indirektno izgubili zbog mene, jer sam igrao sa žutim kartonima. Bio je krivac tehniko, a ne ja kao ni tadašnji trener Vlatko Marković. Šteta, jer tu tekmu pobijedili smo 6:0. Vlatko je očito bio pehist s tim žutim kartonima, jer naslov s Dinamom 1979. godine izgubili smo zbog znamenitog slučaja Tomić – govori nam Bručić, pa se još malo vraća na vrijeme u Rapidu.

– Ja sam punu igračku afirmaciju dobio tek u Beču. Tamo sam stigao s 29 godina, ali svejedno su jako željeli da igram za njihovu reprezentaciju, koja je tada bila jako dobra. I danas me tamo jako cijene, imam svoje mjesto u loži kad god dođem na utakmicu.

Zanimljivo, Bručić nikad nije zaigrao za reprezentaciju.

– Iz jugoslavenske reprezentacije baš me nisu šmekali, kao uostalom ni druge igrače Dinama koji su to zaslužili. To su bila takva vremena. Ja sam 1982. imao najbolje ocjene od svih igrača u sezoni, ali poziv za reprezentaciju nije stigao. Miljanić nije volio Hrvate, to se znalo. Naravno da mi je bilo žao, jer zaslužio sam, ali nisam pretjerano ljut.

Hajduk nema nikakve šanse

U četvrtak navečer Bručić će biti na stadionu Rapida i navijati za plave.

– Idem na utakmicu kao posebni gost Dinama. Drago mi je da i Dinamo, baš poput Rapida, drži do svojih starih igrača. Zvao me i Krankl da dođem gore, tako da ću se i s njim vidjeti.

Tko će pobijediti?

– Dinamo, jer jači je od Rapida. Dinamo je postao brend, veliki klub, pa mi posljednjih godina iz zezancije tučemo Tottenham, Fener, Feyenoord, CSKA, Atalantu... To je prekrasno. I zato Mamiću ne treba umanjiti njegov uspjeh. Kad on proda igrača, to je oko 15 milijuna eura, a Hajduk slavi kad proda nekoga za 2 milijun eura. Eh, da je barem bilo Mamića dok je igrala moja generacija... Hajduk se sad malo diže, ali nema šanse protiv Dinama, uvjeren sam u to. To sam nekidan rekao i župniku ovdje u Jarmini, on je hajdukovac, brusi se na naslov, iako su već zaboravili kako je to osvojiti ga – zaključio je Bručić, koji će u četvrtak opet potpisivati brojne autograme u Beču, gdje ga i danas obožavaju.