Mićo Vujanić, legendarni strijelac malonogometnog turnira Kutija šibica, danas će naći svoje mjesto na tribini dvorane KC "Dražen Petrović". Danas se igra četvrtfinale glavnog turnira, polufinale žena i veterana. Bit će Mići malo neuobičajeno sjediti na tribini dvorane u kojoj se uglavnom igra košarka, ali neće mu biti teško.
I ja sam dao gol "škaricama"
– Iskreno, do sada nisam pogledao nijednu utakmicu tako da ne mogu reći tko je glavni favoriti za osvajanje turnira. Nažalost, uz to što ne smiju igrati igrači velikog nogometa, a tu mislim na one koje igraju u najelitnijem rangu hrvatskog nogometa, ne mogu igrati ni najbolji futsal igrači, kojima je u tijeku liga. Stoga ne čudi što su među osam neke momčadi koje prvi put igraju u završnicama turnira – rekao je Mićo.
Igrao je Vujanić na prvom turniru Kutija šibica, davne 1971. godine.
– Igrao sam za Končar i osvojili smo tu prvu Kutiju, na kojoj je sudjelovalo osam momčadi. Igrajući za Končar, još sam jednom igrao u finalu, 1974. godine, kada nas je pobijedio sisački Borac. Drugu Kutiju čekao sam šest godina, kada sam, igrajući za Keracommerce, osvojio naslov pobijedivši u finalu Grahorovu s čak 6:1. Naravno, u to vrijeme na Kutiji se nije igralo za novac, kao danas, kada vlasnici pojedinih momčadi "istovaruju" velike količine novca. Igralo se za gušt, poslije se pojelo i popilo i to bi bilo to. Kada sam igrao za Keracommerce, radio sam za tu tvrtku pa sam tamo dobivao plaću. Tribine su bile dupkom pune, a ne kao danas, kada se tribine ispune samo u završnici turnira – priča Mićo.
GALERIJA Modrić otišao na odmor u Dubai. Pogledajte kako ga je ugostio tamošnji milijarder
Posljednju Kutiju odigrao je početkom osamdesetih, igrao je za Potepuh.
– Ispali smo u četvrtfinalu, a tu Kutiju pamtit ću po pogotku koji sam postigao "škaricama", kao nedavno Livaja. Ali dati pogodak "škaricama" na malom nogometu je pravo umijeće, zar ne?
Mali nogomet je zavolio igrajući u kvartu, ponajviše na Kegliću.
– Tamo su se igrali prvi organizirani turniri u Zagrebu. Osvojio sam prvi turnir. Inače, u ono vrijeme znali smo puno igrati po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Dobivali smo novčanu nagradu ako bismo osvojili turnir, a ako ne bismo, onda bi nam ostao novac od putnih naloga. U Splitu smo igrali na jakom turniru na kojem su se pojavili igrači Veleža, u ono vrijeme velike zvijezde – Dušan Bajević i Franjo Vladić. Naravno, igrali su i nogometaši Hajduka: Žungul, Jerković, Mužinić. Nisu nam mogli ništa jer smo ipak mi bili majstori hakla.
Mogli ste zaraditi velik novac da ste prihvatili Žungulov poziv i otišli u profesionalnu američku malonogometnu ligu?
– Da, zvali su me, ali nisam htio otići iz Zagreba. Ipak su tu bili svi moji prijatelji, a novac mi nikad nije nedostajao. Uvijek sam u džepu imao po nekoliko stotina tadašnjih njemačkih maraka. Živjelo se dobro.
Prije malog nogometa, naravno, igrali ste veliki, ali i rukomet?
– Počeo sam igrati za pionire Elektrostroja, to igralište bilo mi je najbliže kući. Tada je vrijedilo pravilo da nas trenira najstariji igrač seniorske momčadi, a na utakmicama nas je vodio tehniko kluba. Rukomet sam zavolio igrajući za srednju školu. To mi je bilo superzanimljivo jer su te utakmice bile dobro posjećene, znalo se natiskati do 800 ljudi, a na tribinama je bilo jako puno srednjoškolki. Igrao sam krilo i bio sam jako dobar. Čak sam jedne godine bio najbolji strijelac svoje gimnazije. No na jednoj utakmici Zdravko Novak, koji je igrao za 9. gimnaziju, gurnuo me u leđa dok sam trčao u kontru, pao sam i jako se ozlijedio. Od tog trenutka za mene je rukomet bio gotov. Ne kažem da nije bilo ozljeda na nogometu, igralo se na lešu, igrali smo često bosi, ali nije toliko boljelo kao na rukometu. Na veliki nogomet sam se nakon rukometa vratio sasvim slučajno. Došao sam jedan dan na igralište Končara, gdje su igrali seniori protiv amaterske reprezentacije Zagreba, koju je vodio Otto Bobek. Njima je nedostajao jedan igrač pa su uzeli mene. Pokazao sam se dobar i tako ostao u nogometu. Igrao sam za puno klubova bio sam sjajan strijelac, znao sam dobro driblati, kao Messi danas. Nikad nisam igrao Prvu i Drugu ligu, uvijek sam igrao za klubove koji su igrali u zagrebačkoj zoni. Bio sam jedne godine blizu odlaska u Rijeku, koja je tada ispala iz Prve lige i otišli su im gotovo svi igrači. Počeli su skupljati nove, među kojima su bili Desnica, Kustudić, Radović i ja. Ali, na dan kad je trebalo potpisati profesionalni ugovor s Rijekom, u ljeto 1972. godine, kvartovska ekipa me nagovorila da ostanem u Rudešu. Bilo je to negdje na pola puta do Rijeke, u Klenovici, gdje sam imao vikendicu. Poslije sam još igrao za Lokomotivu, a karijeru sam završio u Jugokeramici.
Pretrpio 12 operacija
A inozemstvo?
– Sve sam dogovorio sa švicarskim Luganom, no taman kada sam trebao doći, dobio sam žuticu i sve je propalo.
Niste igrali u Prvoj i Drugoj ligi, a svejedno ste dobro zarađivali od nogometa?
– Kada sam prešao u Rudeš, dobio sam 700.000 tadašnjih dinara pa sam kupio pet godina starog Fiću. A kad sam prelazio u Končar, platiti su me ispitima koje nisam položio na fakultetu – rekao je Vujanić, kojeg je napala opaka bolest i ostao je bez desne noge, pretrpio je čak 12 teških operacija u sedam godina, u Beču i u Zagrebu.