Nazvali su ga Mag iz Umaga. Lino Červar olimpijski je pobjednik i
svjetski prvak s našim rukometašima, dvije godine i saborski zastupnik.
Pogodio je narod u žicu, puk ga voli. Iako je i sam bio novinar, sa
sportskim novinarima često ne živi u ljubavi. Rukometni čelnici čuvaju
ga poput kapi vode u pustinji, premda će priznati da im pratiti
izbornika uvijek nije lako. Od onih je koji će pokazati kad mu nešto
nije po volji: katkad bujicom riječi, katkad povlačenjem u sebe,
“gluhim” mobitelom. Napisao je knjigu simboličnog naslova “Od Učke do
Olimpa”.
Pa kako je to živjeti na Olimpu?
– Ostao sam isti, vjerojatno zbog korijena. Odrastao sam u siromašnoj
obitelji i nisam to zaboravio. Vjerujte, mogao bih se sutra opet
vratiti u svoje selo. S druge strane, normalno mi je što sam eksponiran.
Usput, koliko je primjeraka knjige
prodano?
– Devet tisuća, gotovo cijela naklada je prodana.
Možemo li očekivati novu knjigu?
– Od knjige nisam još dobio ni kune, možda i neću, ali volio bih da
izađe i jedna stručna knjiga, da ostane i na taj način zapisano o našim
trofejima. Čekam nakladnika.
A knjiga o Červaru saborskom
zastupniku?
– Bila bi zanimljiva jer bih tu pokazao kakav sam kao trener političar.
Opisao bih i kako ja, kao trener, u Saboru vidim političare, koliko ih
mogu razumjeti, koliko naučiti od njih.
U riznici imate medalje, ali ne
razmišljate o trenerskoj zavjetrini?
– Bez obzira na to što će biti i što će netko reći, ja se osjećam
pobjednikom. Ne zadovoljavam se postignutim, idem dalje. Bit ću trener
sve dok budem imao velike ambicije, dok budem inovativan i kreativan.
Ne želim biti trener činovnik.
Trenerski poziv, kažu mnogi, malo je
radosti, a mnogo razočaranja.
– Supruga Otta Barića rekla je da ni deset pobjeda ne može nadoknaditi
jedan poraz. Treneri su u posebnom položaju: pobjede obećavaju čelnici
i igrači, ali nakon poraza u fokusu ostaje trener. U pobjedi je trener
u krugu zaslužnih, u porazu, pak, bit će glavni krivac. I svako
obećanje pobjede prijetnja je treneru.
Bojite li se neuspjeha?
– Kad bih se bojao, značilo bi da nisam ništa dosad napravio. Tu je
olimpijsko i svjetsko zlato, svjetsko srebro, ali moram prihvatiti da u
životu ima uspona i padova. Zlato sja i u blatu.
Kakav bi rezultat za vas na EP-u bio
neuspjeh?
– Samo jedan: kad se moja momčad ne bi borila.
Imate li trenerskih uzora?
– Vlado Stenzel. Druga je stvar što i danas gledam i pratim što drugi
rade.
Utakmicu vodite skačući, vičući,
prigovarajući...
– Nema pravog recepta kako voditi momčad. Pristup je individualan,
treneri se razlikuju po tome kako će se nametnuti momčadi. Držim da je
tu najvažnije znanje. Kad čovjek zna što radi, može imati stvari pod
kontrolom i kad se čini da nije tako.
Često upotrebljavate termin pobjednik.
Tko je, po vašem mišljenju, pobjednik?
– Svatko tko u svom djelokrugu maksimalno pošteno obavi svoj posao. To
je čovjek koji je pošteno odgojio svoju djecu, koji pošteno obavlja
svoj posao bez obzira na to je li čistač ili direktor, pobjednici su i
djeca koja završe školovanje. Nisu pobjednici samo oni koji osvajaju
medalje.
Znate reći da vas žele minorizirati.
– Postoji ta vražja opcija, govorio sam o tome u Saboru u sklopu
rasprave o medijima. Nije bilo nijedne replike, nijednog ispravka
krivog navoda. Ne prihvaćam da se nešto piše i govori zato što se mora.
Kritiku često tumačite na svoj način.
Mislite li da ste uvijek u pravu?
– Svoj stav branim argumentima. Uzoriti kardinal Bozanić u srpnju je
poručio novinarima: “Odredite se jeste li za načela ili za ideologiju.
Ako ste za načela, morate imati svoj stav, ako ste za ideologiju,
morate je slijediti”. Ideologija je uništila naše društvo, donijela je
polarizaciju. Trener se može analizirati, može se reći argumentirano
što nije štimalo. Ali bez primjesa ideologije.
Po zvanju ste novinar, držite li zato
novinarima često lekcije?
– Ja se branim, nikada nisam prvi povukao obarač.
Jesu li novinari baš uvijek za sve
krivi?
– Nisam to uopće rekao. U svijetu danas postoji bespoštedna borba u
medijima za vlast koja ugrožava demokratske slobode. Kad vlasnik
diktira, teško je vjerovati da uredništvo ili novinar ima apsolutnu
autonomiju. Izgubile su se novinarske slobode, za što krivim
naredbodavce. Branim novinarsku struku, novinarima bih podigao plaće,
jer treba znati nositi se s pritiscima.
Jesu li i vama, dok ste bili novinar,
oni o kojima ste pisali prigovarali?
– Jesu. I danas priznajem, i ja sam imao indirektnog naredbodavca, bio
sam egzistencijalno ovisan. Pokušao sam se, i kao glavni urednik,
opirati i više sam puta pozivan na odgovornost. Ja sam za pluralizam,
čovjek mora imati raznolike izvore informacija, to je jedini put do
istine.
Je li točan dojam da se često inatite?
– I sebi i drugima. Nekad to činim da bih se napunio energijom. Ali ne
inatim se zločesto.
Kakvi ste kod kuće?
– A, nježan sam. Ponekad tvrdoglav. Želim da mi sve stoji gdje treba,
pedantan sam. U sređenom okruženju nalazim svoj mir.
Jeste li bolji trener ili političar?
– Bez dvojbe, trener.
Imaju li profesije trenera i
političara dodirnih točaka?
– I jedni i drugi djeluju na ljude. U sportu prevladava iskreni
zajednički interes, a u politici prevladava interes vlasti. Ima
političara koji se često slikaju nakon velikih rezultata sa sportašima,
a smatraju ih malo bedastima, kao ljude kojima je lakše manipulirati.
Za mene, teže je biti trener nego političar.
Što mislite o dr. Ivi Sanaderu?
– Ima moć vođenja ljudi, osobnost, sposobnost pamćenja detalja i jako
širok fokus. On ima odlike trenera.
A o Stjepanu Mesiću?
– Populistički je profil političara i zato ima dobru komunikaciju s
građanima. Iako je predsjednik države, kad si pred njim, ne klecaju ti
koljena. S njim se ostvaruje normalna komunikacija, što je za mene
bitno.
Odgovori su vam diplomatski.
– Rekli su mi već da se neću zamjerati, ali mislim da treba gledati ono
što je kod ljudi vrijedno.
Jeste li bogat čovjek?
– Jesam, osjećajima. Imam emotivnu inteligenciju, imam senzibilitet da
mogu pročitati čovjeka.
Što je za vas najveće bogatstvo?
– To da čovjek ima vremena za drugoga. Izgleda lako, ali je najteže.
Kako biste se ocrtali?
– Jako senzibilan, emotivan, u duši pošten. Ponekad sam i krhka osoba
sa svim svojim slabostima, problemima i strahovima.
Upravo ste kupili knjigu Tvrtka
Puljića o Janici Kostelić.
– Volim imati takve knjige. I čitam knjige koje imaju dodira s mojim
interesnim područjima. Nedavno sam čitao o psihologiji, menadžmentu, o
globalizaciji.
Film?
– Sviđaju mi se romantični filmovi s lijepim završetkom.
Kakvu glazbu slušate?
– Slušam opere.
A koje pjevače volite?
– Volim Slavonske lole, pjesmu “Sve je ona meni”. Slušam i klape,
Intrade. Lijepa mi je pjesma “Da te mogu pismom zvati”.
Zapjevate li?
– Imam sluha, ne baš i glas.
Kako se opuštate?
– Ranije sam to činio uz muziku, sada sam dobio neku malu američku
aparaturu za relaksaciju s pomoću zvukova i iskušavam je. Opušta me i
igranje tenisa. Ali i tu težim nadmetanju.
Osobna iskaznica
DATUM I MJESTO ROĐENJA: 22.
rujna 1950., Delići
OBITELJ: Supruga Klaudija,
kćeri Ana i Ranka
IGRAČKA KARIJERA: RK Umag i
kratko RK Pula u Hrvatskoj rukometnoj ligi
TRENERSKA KARIJERA: U dobi od
24 godine počeo je u Umagu, nakratko otišao u Novigrad, a od 1980. do
1992. opet je vodio Umažane. Dvije godine bio je trener Klagenfurta, a
zatim šest godina izbornik talijanskih rukometaša koje je odveo na SP u
Japanu 1998. Vodio ih je i na EP-u 1997. u Bolzanu te na Mediteranskim
igrama u Bariju gdje su osvojili drugo mjesto iza Hrvatske. Dvije
godine vodio je Zagreb, zatim Prato i Conversano, a od ljeta 2003.
ponovno je trener Zagreba. Izbornik je hrvatskih rukometaša od 2002.
godine.
HOBI: Tenis i čitanje
ZA PODSJETNIK: Červar je s
hrvatskim rukometašima osvojio olimpijsko zlato u Ateni 2004., svjetsko
zlato u Portugalu 2003. i srebro u Tunisu 2005., a na Europskom
prvenstvu u Sloveniji 2004. četvrto mjesto. U dvije godine čak četiri
polufinala i tri finala na velikim natjecanjima!