No, u usporedbi s ljubavi prema nogometu, ti glazbeni zanesenjaci ipak su sporedna, ali ne i najvažnija stvar. To je za mene nogomet. Zaljubio sam se u Liverpoolov broj 7, malog žućka Dalglisha, ne znajući otprve da je Škot. Ali 11-godišnjem klincu, eto, to tada nije bilo važno.
Liverpool je ostao vječna inspiracija, a 25. svibnja 2005. godine u Istanbulu je Milan imao 3:0. I bio bolji. Ali pobijedio je Liverpool. Nakon točno deset godina alkoholne apstinencije, na čuvenom Taksimu u Istanbulu popio sam pivo. Mnogi moji prijatelji ne razumiju zašto simpatiziram "tri lava".
Pa London je uvijek bio Beograd, a Dublin Zagreb. I taj famozni St. Patrick day kod nas je gotovo kao blagdan, reći će mi često moj Žil te dodati: – I kak možeš biti za kolonijaliste, osvajače... Pa i za te navijače, pa to su huligani, koji su toliko puta napakostili svijetu.
Istina, engleske huligane, kao i svake druge, osudit ću. No, prvi odlazak na Anfiled, prva utakmica uživo Engleza na Euru 2002. izazvao je u meni poriv. Ne znam, možda sam mazohist jer sudbina Dinamova navijača i onoga engleske reprezentacije uglavnom je ista – broje se porazi.
Onaj tko ima Terryja, Gerrarda, Lamparda, Defoa i prije svih Rooneyja, a i tog čudnog, no vrsnog Capella – može sve. Englezi danas moraju napraviti tsunami kao što je bio slučaj dvaput protiv Hrvatske, koju, dakako, jedino volim. Pa neka sruše Nijemce, a onda u Cape Town na Maradonu i Argentinu.
Na sreću, od svoje drage sam 8 tisuća kilometara daleko. Jer, ona voli Diega i Messija.
Od sveg srca im želim da izgube.