Nije kraj kad je kraj, već kad Lokomotiva i mali Lovro Majer kažu da je kraj. Moralo se i to dogoditi – Rijeka je odigrala loše, bezidejno i kažnjena je porazom. Više nije jedina nepobijeđena ove sezone u Europi, no to joj je sad najmanja briga. Momčad Matjaža Keka pala je prvi put nakon 5. travnja 2016. kad je u polufinalu Kupa izgubila od Slavena Belupa s 3:0 i ostala bez finala. A Rijeku nakon derbija s Hajdukom čeka još jednom ove sezone i ta Koprivnica. Jao lideru!
U “bermudskom” trokutu (Lokomotiva – Hajduk – Slaven Belupo) kao posljednjoj prepreci prema prvom naslovu prvaka “nevera s Kvarnera” utihnula je već na prvoj planini i sad je već sasvim izvjesno da nas u sljedećih dvadeset dana čeka drama svih drama, završnica nevjerojatne utrke o kojoj će se dugo pričati. I prije bismo se kladili da ćemo u Maksimir 27. svibnja ići kao na spektakularni finale maratonske bitke, nego na promociju novog vladara HNL-a.
Kek: Nije bilo dobro
– Nema mi druge nego čestitati Lokomotivi na pobjedi. Naravno da ti se, kad ne stvoriš nijednu šansu, može dogoditi to što se nama dogodilo u zadnjoj minuti. Ovo nije bilo dobro s naše strane. Igrači Lokomotive bili su agresivni, borili su se, dobivali su dvoboje i ja im opet čestitam – rekao je Rijekin strateg Matjaž Kek i ekspresno napustio ulicu pjesnika.
Autobus s velikim orlom u takvoj je žurbi napustio “mjesto nesreće” da je policija morala upozoriti vozača da ne može na Savsku jer je previsok za nadvožnjak, pa ga je preusmjerila u krkljanac na Andrašecovoj. Bilo je tu nakon svega i neke simbolike. Naravno da ti se u mastodontskoj utrci od 36 kola mora dogoditi i krivi zavoj, i da jedan poraz ne mora odnijeti naslov. Ali... Nikad Rijeka nije djelovala tako bespomoćno kao jučer u Kranjčevićevoj. A na Rujevicu joj dolazi probuđeni, goropadni Hajduk. Gledajući napadačku formu, favoriti su bili, a ne bijeli.
Nego, posvetimo se slavljenicima, sjajnoj momčadi lokosa koju mnogi mrsko gledaju zato što su uopće u ligi. Ti dečki nisu krivi što se s propisima u HNL-u svakako prtlja, a da zaslužuju mjesto među najboljima pokazali su i jučer i u posljednjoj utakmici s Rijekom na Rujevici. Svjestan da se s Andrijaševićem i društvom ne može nadigravati, Mario Tokić je u Mourinhovu stilu Keku namjestio mišolovku koja je na kraju i – škljocnula!
– Neodlučeno bi bilo najrealnije, ali sreća nas je nagradila. Znali smo da im ne možemo parirati igrom jer smo ipak deficitarni takvim ofenzivcima i zato smo stali u čvrsti, elastični blok. Išli smo na to da puštamo Zutu da igra. Da, mi smo se spremali da pobijedimo, vjerovali smo da možemo i pobijedili smo ozbiljnu momčad. Iskreno, u karijeri kao igrač i trener nisam imao za suparnika takvu momčadi kao što je sadašnja Rijeka – skromno je govorio Tokić koji je najveći dio igračkog staža proveo baš na Kantridi.
A zbog ozljede je bilo upitno hoće li strijelac pobjedničkog gola Lovro Majer uopće igrati.
– Ne samo to, za pucanje jedanaesterca bio je određen Karimi. Igrali smo se skrivača, pa i Rijeka je. Čuli smo da Elez nije doputovao da bi onda odigrao odlično.
Mladi Lovro mirno je pogodio s bijele točke kao da ima 19 godina karijere iza sebe, a ne 19 godina života i “baby face”. Njegovo je uvođenje bilo pun pogodak.
– Lovro je specifičan igrač, ulaskom je povezao naše redove, dotad nismo bili opasni prema naprijed. Vjerujte mi, on će biti jedan od najvećih igrača u hrvatskoj povijesti – rekao je Tokić.
Majer: Dinamo? A ne znam...
– Super sam se osjećao i nisam imao tremu kod penala. Izabrao sam stranu i pogodio, nisam razmišljao. Odlučio sam ga pucati jer sam se dobro osjećao. Rijeka je inače fenomenalna, ali nije igrala kao inače jer joj nismo dali. Pokazali smo da smo jako dobra mlada momčad – rekao je junak Majer.
Nije trznuo na opasku da bi bio red od Dinama da pozove ako je njegovim golom počeo preokret...
– A ne znam, ja ću se truditi pa što bude. Ne razmišljam o tome – rekao je strijelac s bijele točke na koju je sudac Križarić hrabro i bez puno razmišljanja pokazao nakon Andrijaševićeva povlačenja Rrahmanija. Treba mu vjerovati da je i bio, ima temelja.
Nego, što je sad s onom pričom nakon derbija na Rujevici i duela Andrijaševića i Leškovića da ne može penal u 90. minuti odlučivati prvaka? Zašto ne bi mogao, ako je postojao? Križarić ga je pokazao, Zebec nije, a onaj čuveni intenzitet bio je otprilike isti. Jedino što nije isto u odnosu na te dane je intenzitet Rijekinih napada. No, to je Kekova briga i muka.