Ne, ne bih potpisao da prvenstvo s Dinamom rješavamo u posljednjem kolu u Maksimiru, ja to želim prije riješiti da mogu mirno na odmor u Sukošan, rekao nam je u Mariboru uoči Božića Matjaž Kek (55), slovenski stručnjak na klupi Rijeke, jesenskog prvaka HNL-a. U tom sam trenutku pomislio da fantazira, da će biti sretan nađe li se uopće u takvoj prilici. Pet utakmica prije završetka prvenstva, Rijeka je s Kekom na klupi u prilici kakva se pruža jednom u deset godina, piše Max!
Uzor mu je Baresi
U velikom ratu živaca i maratonskoj utrci kakva se u HNL-u ne pamti ispao je, pokazalo se, veći strateg od svog suparnika na klupi jedanaesterostrukog uzastopnog prvaka Dinama.
Tko je čovjek koji je na pragu da prekine najveću dominaciju u 25-godišnjoj povijesti HNL-a, jednu od najvećih u modernoj povijesti europskog nogometa? O Matjažu Keku nogometna javnost zna puno. Osvoji li naslov, Kek će u široj javnosti prerasti hlačice običnog nogometnog stručnjaka koji vodi tamo neku momčad po livadama HNL-a i postati “most wanted” svima koje će zanimati kako mu je to uspjelo.
Keku je Kvarner bio zapisan u zvijezdama jer je u Novom Vinodolskom kao mali ljetovao i ondje naučio plivati. Na svom je Pohorju skijao, a pod njim maštao da će voziti traktor dok tata Franc, nogometni trener, nije bacio “žogu” pred njega.
Divio se Tomislavu Iviću i njegovu Hajduku sedamdesetih, kralju Milanove obrane Francu Baresiju, a izvan nogometa Jugoplastici Bože Maljkovića i posebno Gipsu Kosteliću, njegovu drilu, odricanju, automatizmu u radu... I drskosti da pobjeđuje velikane skijanja Austrijance, Norvežane i Talijane na njihovu terenu.
Kad je Kek postao izbornik, jedan je slovenski novinar napisao: “Sluša džez, prati modne trendove, govori uglađeno, miran je, kozmopolit, čini se da uvijek kontrolira emocije... Takav tip s dirigiranim lifestyleom možda je zanimljiv damama, gospodičnama i mladenkama, ali kao izbornik, i to još nogometni?” Taj je mogao pojesti tipkovnicu kad je Kek izbacio Hiddinkovu Rusiju i odveo Sloveniju na SP u Južnu Afriku 2010., iako je možda i preskromno priznao da je u trenutku kad je postao izbornik u trenerskom smislu bio “nobody”.
U iPodu 12 tisuća pjesama
– Nemam karizmu Ćire Blaževića niti ću je ikad imati jer nisam takav tip – rekao je u jednom intervjuu, Kekov bi naslov prvaka s Rijekom ušao u anale kao Ćirin s Dinamom 1982. Kao igrač imao je ponude i Dinama i Zvezde, objasnio je zašto ih nije prihvatio:
– Mislio sam si što ću u tom Beogradu ili Zagrebu kad nas ionako smatraju skijašima – rekao je trener koji je uz Katanca danas najzaslužniji što se na Slovence više ne gleda kao na skijašku naciju, bezopasnu na zelenoj travi.
Kao školovani pedagog ne dopušta da se o nogometašima govori kao o glupacima, no zna da im ne smiješ filozofirati, već im “dati informaciju koju mogu najbrže upotrijebiti i da taj transfer od informacije do njezine provedbe na terenu mora biti što kraći”. Opet, neće podivljati ako igrač u hotel zakasni deset minuta ili popije pivo.
Da nije nogometni trener, vjerojatno bi bio izbornik reprezentacije slovenskih i hrvatskih vina, a diktiranje sastava bi počelo bi sa “Šimčić, Ščurek, Štajer”... Druga strast mu je glazba, na iPodu ima 12 tisuća pjesama, preferira džez.
Šest kola prije kraja prvenstva, Matjaž Kek je u poziciji Bojana Križaja šest vrata prije cilja uz posljednje prolazno vrijeme od dvije sekunde prednosti. Umjesto lončara i povika op-op-op, prati ga huk Armade i stihovi “Najdraža Rijeko, pružam ti ruku, spustit ću sidro u tvoju luku...”. Šest vrata prije kraja, pred vratima raja. No, u nogometu, kao i u skijanju, jedno “haklanje” može odnijeti i najveću prednost. Ipak, kako je čovjek od riječi, može se očekivati da će riješiti to prije posljednjeg kola i u Maksimir umarširati kao osvajač. Kao Napoleon u Pariz. Napoleon sa šiltericom...
Kek je novi trener Reala!