Nepoderivi Zorislav Srebrić, odmah nakon konačnog čekiranja hrvatske pristupnice za SP u Njemačkoj, novinarima je uz smiješak gurnuo poruku "nitko nije znao". Ciljao je, naravno, na vatromet, koji je parao zagrebačko i hrvatsko nebo pobjede.
Istina, nitko nije predvidio vatromet. Iako, njegova se rečenica definitivno može primijeniti na globalnu priču o hrvatskoj reprezentaciji. Nitko nije znao. Nitko, iskreno, nije ni vjerovao da će se Hrvatska u nešto više od desetljeća samostalnosti promovirati u faktor kvalitete koji traje. Svjetske i europske kvalitete. Pet od šest. Ušli smo na pet od šest velikih natjecanja otkako je Hrvatska neovisna. Samo je Ćiro Blažević zapeo u traženju puta prema EP-u 2000.. Ostalo? Ostalo je savršena priča. Često se sjetim jednog od grafita kojim je frustrirani autor želio dočarati odnose među Hrvatima.
"Malo nas je, al smo govna." Preteška konstatacija, makar je ponekad prokleto blizu istini. Iako, kad je u pitanju nogomet, onda možeš izabrati i drugu stranu. Recimo, malo nas je, al smo veliki. Poput Talijana, Engleza, Portugalaca... Samo, njih ima "nešto" više i traju "nešto" dulje. Ali, Hrvatska je uz bok njima. Velesila koja je prisutna. Nitko nije mogao kupiti tako fantastičnu priču. Vlatko Marković sa suradnicima, premda smo često stajali na suprotnim stranama, zaslužuje naklon do poda. I on, i svi njegovi prethodnici.
I Cico, Ćiro, Barić, Jozić... Briljantna priča. Nakon legendarnih "vatrenih godina", Bobana i društva, živjeli smo u paničnom strahu. Nikad više ili što će s nama biti sutra. Osam godina kasnije, opet ćemo biti na svjetskoj smotri najboljih. U subotu smo slavili Dan neovisnosti i potvrdu hrvatske konstante. Mala zemlja za briljantne rezultate. U kontinuitetu. Čudo? Nije daleko. Možda nas je malo, al smo čudo...