Veselin Đuho jedan je od istinskih vaterpolskih velikana. Vlasnik je jednog svjetskog i dva olimpijska zlata (1984. i 1988.), a u prigodi osvajanja onog seulskog bio je i kapetan reprezentacije bivše SFRJ koju je tada vodio Ratko Rudić.
Kao takav, Đuho je proglašen i za najboljeg sportaša 20. stoljeća Dubrovnika, kolijevke hrvatskog vaterpola. Na tu temu se zna i našaliti:
– Kao takvog morat ćete me trpjeti do sljedećeg izbora, nosit ću taj naslov još 76 godina.
A što je s naslovom najboljeg hrvatskog vaterpolista godine? Kome ga dodjeljuje u godini u kojoj je Hrvatska osvojila svjetsko zlato te olimpijsko i europsko srebro?
– Moj izbor je Fatović jer je igrao izvanredno na sva tri velika natjecanja. Kad god je trebalo, on bi povukao, potegnuo, zabio bi gol. Igrač je koji je spreman preuzeti odgovornost. On igra moju poziciju pa jako dobro razumijem što i kako igra. Igra inteligentno, razmišlja glavom u dvoboju s puno snažnijim igračima.
GALERIJA Hrvatski vaterpolist postao pravi hit u Parizu! Pogledajte kako Milanović izgleda uz našeg diva
Bijač je najbolji vratar svijeta
Kao i kod svih dosadašnjih glasača, i Đuhi je Marko Bijač na poziciji jedan ili dva.
– Znamo njegove kvalitete. Najbolji je vratar svijeta. Kad on brani nemoguće, mi obvezno pobjeđujemo. Dakako, često mu i obrana pomaže s dobrim blokovima. U sva tri ovogodišnja uspjeha bio je poticaj za momčad. Tako je to u sportovima poput vaterpola, rukometa, malog nogometa. Kada vratar skida zicere, momčadi raste samopouzdanje.
I na trećem je mjestu produkt Jugove škole vaterpola?
– Marko Žuvela je jako napredovao posljednjih godina. Igra u obra pravca, u obrani jako dobar, čuva i centre, u napadu vrlo dobar, zna ući i kao drugi centar. Ako suparnik ima dobre bekove pa anulira centre, moraš imati nekoga tko ulazi sa strane. Poput Žuvele i Burića. Marko je razornog šuta, a dobar je i kontraš.
Četvrti je ljevoruki bombarder Konstantin Harkov.
– Moram biti iskren, njegovu igru ponekad ne razumijem jer ima nekih nelogičnosti pri odabira šuta, no ove godine je igrao sjajno. Sa svojim razornim šutevima neke je utakmice rješavao baš on.
Na preostala tri mjesta Veso je svrstao dvojicu centara, Lončara i Vrlića, a sedmi izbor mu je Luka Bukić, sve odreda sjajni igrači. A kako je pak sam Đuho postao igračina, priča ide ovako.
– Majka me usmjerila na plivanje, a ja sam u tome kao pionir bio uspješan pa sam bio prvak SFRJ u nekoliko disciplina, mislim da je to bilo na 400 mješovito, 200 dupinovim stilom te na 1500 slobodno.
Od nadarenog plivača postao je još nadareniji vaterpolist.
– Vaterpolo sam počeo igrati s 14 godina, kasno za današnje mjere. Netko je od vaterpolskih trenera primijetio da jako dobro plivam pa su me pozvali da igram za Jug koji sam već nakon godinu dana odigrao i prvu utakmicu za prvu momčad. Sa 17-18 godina sam bio zamijećen i od izbornika pa sam pozvan na pripreme. Pokojni Miro Ćirković procijenio je da bih ja mogao biti dobar vaterpolist. Ja jesam bio dobar, ali nisam ni slutio da bih mogao napraviti karijeru.
A napravio ju je uz još nekoliko nadarenih vaterpolista.
– Nas tri mlada, Sukno, Vuletić i ja, ušli smo u prvu momčad, a kasnije i Antonio Milat koji je bio fantastičan igrač, ali nije uspio napraviti karijeru. Uz iskusne Vezilića, Savinovića i Dabrovića te pridošlog Boška Lozicu, imali smo spoj iskustva i mladosti i između 1980. i 1985. osvojili smo pet naslova prvaka države.
Đuho će kazati da je, kao dobar plivač, imao dobar nos za kontranapad i da je imao precizan šut. A prati ga priča da je pogotke u vodi zabijao i nogom i glavom.
– Jesam, jer sam bio dosta spretan s loptom, no to se ipak događalo protiv nešto slabijih suparnika, recimo kada bih predriblao vratara i zabio glavom. Jednom sam zabio nogom pa me sudac Željko Klarić isključio zbog podcjenjivanja suparnika. Kad god sretnem tadašnjeg kapetana Jadrana Marija Budimira, on mi kaže da se sjeća mojeg pogotka iz voleja, pred prepunim bazenom u Gružu.
U to vrijeme Jug je čekao naslov prvaka države čak 29 godina. Što se dogodilo da su baš tada počeli stasavati igrači asovi više nego prije?
– Jedan od razloga što do tada nismo imali bazena. Dubrovnik je uvijek bio skučen s prostorom, uglavnom se treniralo ljeti, a negdje 1976. dobili smo bazen u Kuparima, u sklopu odmarališta, pa se proširila baza igrača. Kad smo osvojili naslov, sve više djece počelo je dolaziti na bazen u Gružu. Imali smo sreću što je vaterpolo u Dubrovniku bio prvi izbor sporta za motorički talentiranu djecu.
Tako se, 1980., dogodio i prvi naslov prvaka Europe i to nakon spektakularne pobjede nad mađarskim Vasasom (8:2), tada najjačeg europskog kluba.
– Bila je to jedna od naših najboljih utakmica koju smo u tom sastavu odigrali. Igralo se pred ispunjenim Kuparima, pred 1200 gledatelja na tribinama na koje je moglo stati 800 ljudi. Taj moj naraštaj dao je pečat i mi smo bili temelj svih kasnijih trofejnih Jugovih naraštaja.
Nakon što je bio kapetan seulskih olimpijskih pobjednika, Đuho više nije igrao za reprezentaciju.
– Tada je bilo neko pravilo da su se igrači s 28 godina pomalo otpisivali, a ja sam svoj najbolji vaterpolo igrao između 28. i 30. godine. Kao što vidite, danas za reprezentacije igraju igrači i s 38 godina. A tada je jedan Deni Lušić bio prekrižen s 26 i Paškvalin koji je imao 27.
Igračku karijeru nastavio je u Italiji gdje je, u Cagliariju, započeo trenersku koja će kulminirati za kormilom Juga s koji je osvojio Ligu prvaka i LEN Kup.
– Tadašnji direktor kluba Goran Sukno, moj bivši suigrač, i Branko Bazdan, pozvali su me da se vratim iz Italije i preuzmem Jug, što sam ja i učinio bez obzira na nepovoljnije financijske uvjete. Jer, bilo mi je važno što sam se vratio kući.
Drugi mandat u Jugu mu je trajao kraće.
– Jest, jer sam Beogradu izgubio utakmicu finala Lige prvaka. Imali smo sjajnu momčad, bolju od domaćina, igrali su Bošković, Joković, Dobud, Bušlje, Bijač, Marković pa stranci Ivović, Azevedo i Janović, no dogodila se jedna lošija utakmica i izgubili smo s jednim pogotkom razlike. Tu mi je karijera zapečaćena. Tako je to u trenerskom poslu, ako misliš da si siguran, onda si u velikoj zabludi. Te godine smo osvojili domaće prvenstvo protiv vrlo jakog riječkog Primorja sa Suknom, Obradovićem, Vargom, Vićanom... No, nakon toga momčad kao da mi je izdušila, a za deset dana je bio Final Four u Beogradu. Očito igrače nisam uspio dovoljno motivirati.
VIDEO Hrvatska je svjetski prvak! Naši vaterpolisti nakon infarktne utakmice preko peteraca uzeli zlato!Jedino za čim žali u trenerskoj karijeri jest sljedeće:
– Jedino mi je žao što nisam imao priliku voditi reprezentaciju Hrvatske. Mislim da sam imao znanja za takvo što, no u jednoj utakmici u Gružu napravio sam izvjesni nered pa nisam došao u situaciju preuzeti nacionalnu vrstu. Naime, kao trener Juga bio sam postavljen za v.d. izbornika, a moj klub je igrao finale Prvenstva s Mladosti. Kod 1:1 u finalnoj seriji treća se igrala u Zagrebu u kojoj smo bili prilično zakinuti sudačkim odlukama. Nadao sam se da to možemo popraviti u Gružu, no Mladost je tu utakmica bila bolja i zasluženo dobila. Rezigniran još od one zagrebačke utakmica ja sam izvrijeđao suce, nabio neki čunj, i moja je izbornička karijera bila završena.
Lakši sam nego u Seulu 1988.
Nakon toga, prihvatio je poziv iz Grčke, iz kluba koji sada pripada europskom vrhu.
– U to vrijeme baš sam bio u izgradnji obiteljske kuće i nije mi bilo ugodno ostati bez posla pa sam prihvatio poziv od Olympiakosa. U Grčkoj sam bio dvije godine pa sam se vratio u Jug, a nekoliko posljednjih godina radio sam s mladima. Uskoro punim 65 godina i zaključit ću trenersku karijeru i otići u mirovinu.
No, to ne znači i da će mirovati jer se brine o stanju vlastita tijela.
– Igram tenis, hodam 10-15 kilometara, a i danas zaronim na 15-20 metara na dah. Čak imam nekoliko kilograma manje no što sam imao 1988. u Seulu. Tada sam imao 94, a sada imam oko 90 kilograma.
