Aleksandar Veliki davno je rekao: Bolje imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca. Baš se tako može opisati izbornički put Ante Čačića, jednog sasvim prosječnog stručnjaka koji je, pokazalo se, zalutao na klupu Hrvatske. Ne baš zalutao, već je iskoristio svoja dva najjača aduta, veliko prijateljstvo sa Zdravkom Mamićem te člansku iskaznicu HDZ-a.
Netko se s pravom našalio kada je prekjučer na engleskoj inačici Wikipedije pod Čačićev posao od 2015. do 2017. upisao Zdravko Mamić, a ne Croatia. Jer Mamić je izmislio Čačića, prvo ga postavio na klupu Dinama, potom i na mjesto šefa kockastih.
Kada je tog rujna 2015. postavljen za hrvatskog izbornika, Čačić je samodopadno izjavio: “Mislim da sam najbolje rješenje, pa ja sam jedini hrvatski trener koji je vodio klubove od pete do prve lige, te potom i Dinamo u Ligi prvaka.”
No, vođenje Markuševca, potom Tvornice parnih kotlova i Dubrave, a onda i Dinama u Ligi prvaka, ipak mu nisu bili dovoljni da impresionira igrače Reala, Barcelone, Juventusa, Intera...
U početku je Čačić stekao simpatije igrača zato što im je prestao vaditi krv svakoga jutra, kao svojedobno Niko Kovač. Svidjelo se i Mandži, Perišiću i društvu to što je Ante olabavio režim u reprezentaciji.
Sve je dobro funkcioniralo do Eura 2016., ali nakon nesretnog ispadanja od Portugala, kada je Čačić zaboravio raditi zamjene, kola su ubrzano krenula nizbrdo. Nažalost, nepovratno.
Čačić je pokazao da ipak nije sposoban voziti Ferrari, a još je usput činio i sve da se zamjeri navijačima, javnosti. Kada bi gubio utakmice, redovito bi prozivao neprijatelje države, orjunaše, novinare. Baš kao što je to učinio i u svom oproštajnom pismu u subotu. A u sebi krivca nikada ni najmanje nije vidio.
Na kraju, za Čačićem nitko neće žaliti, vjerojatno će ga svi pamtiti kao najomraženijeg hrvatskog izbornika. Mamić i Šuker su ga iskoristili, pa na kraju lakoćom bacili kao krpu. Bolje nije niti zaslužio.
Ledinski, nađi si curu, a nemoj nas... ono...