Izvan svog redovnog posla, a odvjetničku kancelariju ima već dvadeset godina, Saša Pavličić Bekić (48) najviše vremena provede gledajući košarku. A čini to ne samo zato što je veliki zaljubljenik u sport (pa je nekad radio i kao novinar na Radio Ciboni) te strastveni navijač Košarkaškog kluba Cibone, već i zato što od rujna prošle godine obavlja dužnost disciplinskog suca regionalne ABA lige.
A kao takav nakon svakog odigranog kola postaje "strah i trepet" za sve one koji klubove koji su imali propusta u organizaciji utakmice ili pak za trenere i igrače koji su se ponašali nedostojno sportaša. A njegove odluke ove su sezone najviše stajale Košarkaški klub Zadar kojem je, nedavno, "odrezao" osmu kaznu čiji je zbir preko 30-tak tisuća eura. A to je svota za koju su Zadrani mogli platiti igrača s kojim bi izbjegli ovu grčevitu borbu za ostanak u ABA ligi.
- Do posljednjeg ligaškog kola donio sam 238 odluka na koje se nitko nije žalio, pa tako niti Zadar ni na koju moju odluku. A zbog protupravno ponašanja navijača zatvarao sam dvorane ne samo Zadru već i Partizanu i Budućnosti, ali sam i određivao velike novčane kazne. Inače, premda ih nisam obvezan gledati, ja vam svako kolo odgledam sve utakmice. Ako ne stignem u izravnom prijenosu ja si to naknadno odvrtim. Radim temeljem izvješća delegata utakmice, no nakon šest kola sam uveo praksu da predmetno izvješće dostavim klubovima koji onda imaju rok od 24 sata da se očituju i istaknu svoje eventualne primjedbe. Ako mi klub ukaže na nešto što delegat nije napisao onda tražimo dopunsko izvješće delegata, a postoji i mogućnost pregledavanja službene snimke ABA lige.
A kad dobije potpunu sliku, Saša poseže za disciplinskim pravilnikom i određuje kazne.
- Svako kršenje disciplinskog kodeksa ABA lige podložno je sankcijama. Kako za izgrede navijača tako i za propuste u organizaciji utakmice. Kodeks je tako dobro posložen pa se kažnjavaju čak i takvi detalji kao što su kršenja marketinškog kodeksa. Recimo, ako klub igra u bijelim dresovima ne mogu igrači nositi raznobojne tajice ili čarape. Svi moraju biti jednoobrazno odjeveni. To se odnosi i na odijevanje članova stručnog stožera klubova.
Prije ovog posla, Saša je obnašao dužnost disciplinskog suca Hrvatskog nogometnog saveza i u tom poslu imao je vrelije situacije nego u ovome među obručima. Štoviše, njegov prvi slučaj bio je kažnjavanje bivšeg suca koji je napao predsjednika jednog prvoligaša.
- Bivši sudac Alojzije Šupraha napao je tadašnjeg, a i sadašnjeg, predsjednika Hajduka Marina Brbića. Šupraha je meni tada bio nadređen jer je bio član Izvršnog odbora, no ja sam ga kaznio s najvećom novčanom kaznom u povijesti HNS-a, a ona je iznosila 27 tisuća kuna dok su prethodni "rekorderi" bili Štimac i Mamić s 25 tisuća. Šupraha mi to nije zamjerio, barem mi to nikad nije pokazao.
No, zato mu jest zamjerio tada još uvijek "svemoćni" Zdravko Mamić nakon što je, naknadno u kaznio dinamovca Soudanija, kojem je sudac utakmice oprostio jednu nesportsku, neoprostivu, gestu (namjerno udaranje nogom) prema suparničkom igraču. A ta je odluka značila da će Soudani morati propustiti derbi s Hajdukom.
- Od sve moje 754 odluke, ta je jedino izazvala prijepor. Da sam bio u pravu potvrđuju mi dva detalja. Prvi je taj da je nakon toga mijenjan disciplinski pravilnik pa sada takav slučaj više ne može prijaviti bilo koji član HNS-a koji nije bio sudionik utakmice. Drugi je pak taj da mi Soudani to nije zamjerio pa smo još uvijek u dobrim odnosima i s njim se čak i redovito čujem, a čuli smo se čak i sada kada je bio na liječenju u Kataru.
Soudani je taj derbi ipak igrao jer je Komisija za žalbe poništila odluku disciplinskog suca.
- Tu odluku su preinačili tako da je bila već napisana, a svi članovi komisije su trebali doći samo potpisati. Znam da jedan odvjetnik iz Metkovića i direktorica Osijeka nisu htjeli sudjelovati u toj farsi.
Na kraju te sezone, HNS ipak nije produžio suradnju sa svojim pravednim sucem.
- Mene tom prilikom nitko nije nazvao, a nadređeni su mi bili Šuker i Vrbanović, da mi to priopći i objasni zašto ne nastavljamo suradnju.
>> Pogledajte što je o reprezentaciji rekao Miroslav Ćiro Blažević
Nisu ga zvali vjerojatno zato što mu ne bi mogli reći istinu da im je tako naredio Zdravko Mamić.
- Ne znam, ne vjerujem u to, no činjenica jest da sam ja za to saznao iz medija.
Ima li ovaj europski procvat Dinama bilo kakve veze s činjenicom da Mamić više nije u klubu i da mu je s daljinskim upravljačem ipak teže odlučivati koji igrači moraju igrati da bi ih se stavljalo u izvozni izlog?
- Ne mislim. Mamiću možemo zamjeriti milijun stvari, ali mu treba priznati i zasluge. Naša reprezentacija je druga na svijetu, a u toj reprezentaciji igralo je 14 igrača koji su se razvijali u Dinamu i to je dijelom i njegova zasluga. Ne mogu ulaziti u sudski proces koji se protiv njega vodi, no zamjeram mu što nije imao dobru interakciju s navijačima pri čemu mislim na sve tribine, a ne samo na sjevernu. Dinamu zamjeram i nedovoljnu borbu da se napravio stadion jer sve ovo dosad bilo je samo deklarativno, ali prave borbe za stadion nije bilo.
Znači li to da se i Dinamo trebao financijski ponuditi za sudjelovanje u tom projektu?
- Ne, ali je trebao biti aktivniji u nastojanjima. Inače, Grad Zagreb je dužan napraviti takav stadion. Ne postoji niti jedan glavni grad u Europi koji nema vrhunski stadion koji ga reprezentira. Prve asocijacije na ovaj grad osobe koja nije iz Zagreba su Dinamo, katedrala i HNK pa je stoga Grad dužan napraviti stadion upravo u Maksimiru i nigdje drugdje jer to Dinamo zaslužuje. Ne samo zbog ovih uspjeha nego zbog cijele povijesti Građanskog i Dinama. A takvo što se moglo izvesti i iz europskih fondova, ne izravno, ali putem raznoraznih načina iznaći financijsku mogućnost da se napravi vrhunski stadion za 30 tisuća ljudi, bez atletske staze.
>> Pogledajte kako bi trebao izgledati novi stadion Dinama
Bilo je ideja oko različitih lokacija.
- Ne vidim niti jedan razlog zbog čega bi se stadion izmjestio. Ja sam među prvima protiv gradnje na Kajzerici i Laništu jer sam dio života proveo u Novom Zagrebu i jako dobro poznajem problem magle kada ste blizu Save. A u Maksimiru do utakmice sa Spartakom iz Trnave nikad nije bilo problema s maglom, a to bi bio češći problem kada bi stadion bio smješten blizu rijeke.
S obziorm na iskustvo s nogometašima, a sada radi s košarkašima, koje su temeljne razlike u njegovu djelovanju?
- Premda je u ABA ligi izgreda manje nego ih je bilo u HNL-u, ovdje je odgovornost puno veća jer ABA liga je sastavljena od klubova iz šest različitih država bivše SFRJ. Važno je steći povjerenje svih klubova da oni, neovisno što sam ja iz jedne od tih država, vjeruju da neću favorizirati niti jedan klub iz bilo koje države.
Poznato je da je Saša veliki navijač Cibone pa se pitamo može li mu ta navijačka strast zamagliti vid prigodom vaganja težine nekog prekršaja i primjerene kazne za omiljeni klub?
- Ne može, baš kao što je bio i slučaj s Dinamom. Ja imam svoj odvjetnički ured već 20 godina i ako ja od bilo kojeg suca tražim da bude nepristran u svom radu onda se i ja moram držati tog načela. Moram utjecati svojim odlukama i na mlade ljude koji se bave sportom pa time i na vlastitu djecu. Kada sam kaznio Soudanija, moja starija kćer Patricia koja voli nogomet, nije htjela razgovarati sa mnom tjedan dana jer to joj je bio omiljeni igrač. No, bolje i to nego da me netko javno prozove da nisam bio pošten u poslu kojeg obavljam.
U košarci, rukometu i vaterpolu, pokazalo se da regionalne lige imaju smisla. Da li bi tako bilo i u nogometu?
- Za spomenute sportove regionalne lige su pun pogodak, ali za regionalnom nogometnom ligom ne vidim potrebu.
Je li to i zato što bi disciplinski sudac takve lige imao pune ruke posla?
- Ne, jer svaka utakmica može se dobro organizirati ako se to želi. Uostalom, u košarci se na prostoru bivše SFRJ svojedobno igrala najbolja liga u Europi, što u nogometu nije bio slučaj, i zato je ABA liga dobrodošla. Nije to nikakva jugonostalgija no činjenica je da su u toj ligi igrali klubovi koji zajedno imaju sedam naslova klupskih prvaka Europe.
Takvih klubova na ovim prostorima više nema, a Hrvatska više nema niti stabilnog euroligaša kakav je još u prošlom desetljeću bila Cibona pa se valjda i zbog toga javljaju ideje da se Cibona i Cedevita fuzioniraju.
- Dobro je za hrvatsku košarku da postoje oba ta kluba i ne vidim razloga zbog čega bi došlo do fuzije koja sama po sebi ne bi jamčila ništa spektakularno. A kvalitetnijim radom u oba kluba i hrvatska košarka bi se mogla brzo dignuti, neovisno o tome što mnogi predviđaju njenu potpunu katastrofu. Ono što bi svakako koristilo hrvatskoj košarci jest podizanje košarkaških centara poput Splita i Šibenika. Nevjerojatna je činjenica da Split ne koristi Josipa Bilića, čovjeka koji je kao glavni logističar sudjelovao u stvaranju Jugoplastike kao trostrukog prvaka Europe.
A taj isti klub danas igra drugu ABA ligu i daleko je od europskih vrhova.
- Bez obzira na to, interes najjačih hrvatskih klubova jest igranje regionalne lige, baš kao što je to i za srpske, slovenske, crnogorske, makedonske i BiH klubove. Uostalom, koliko je ABA liga zanimljiva dokazuje i činjenica da je u Drugu ligu ispala Petrol Olimpija, klub s proračunom od tri milijuna eura, što je višestruko veći proračun od onoga koji imaju Cibona ili Krka. I to pokazuje da je ova liga kvalitetna baš kao i podatak da je u proteklih 18 godina u njoj igralo 46 što bivših a što budućih NBA igrača.
A upravo je odvođenje još nedozrelih igrača bolna točka svih klubova s ovih prostora.
- Hrvati, Slovenci, Srbi, Litavci, Letonci, Rusi i ostali proizvođači igrača moraju se udružiti i pritisnuti Fibu da mijenja svoj odnos prema NBA ligi. Nije normalno da najveća odšteta koju Cibona može dobiti za Žižića ili Zupca bude 670 tisuća dolara koliko je predviđeno sporazumom između Fibe i NBA lige. Probajte zamisliti kakav bi proračun imali naši klubovi da su svoje talente i zvijezde prodavali po tržišnoj vrijednosti. Umjesto da ima ulizivački odnos prema NBA ligi, Fiba bi trebala poštivati proizvođače igrača kao što ih poštuju Uefa i Fifa. Upravo je zato regionalna liga mehanizam s kojim si te klubovi barem dijelom mogu zaštititi od financijski moćnih klubova jer to je kvalitetna liga za razvoj igrača.
No, te lige nema na niti jednoj od nacionalnih televizija.
- Jedan od razloga za tzv. propast hrvatskog ekipnog sporta leži i u javnom servisu Hrvatske radio televizije. Ona je svojim ponašanjem "udaljila" nogomet, košarku i rukomet od ljudi. Nevjerojatna je bila izjava premijera Milanovića kada je kazao da hrvatski nogomet ne prati već 15 godina. Zamislite da Trump izjavi da ne prati četiri svoja najveća sporta, u kojima se vrti najveći novac, pa to bi bilo političko "samoubojstvo". Zato vjerujem da je naš tadašnji premijer to očito rekao više neoprezno nego je to uistinu mislio.
A dojam je da su dosadašnji premijeri i njihove Vlade premalo činili za sport.
- Istina, sve vlade od 1997. pa nadalje kunu se u hrvatske sportaše i reprezentacije, slikaju se kada se dogode uspjesi, a nisu napravili puno da se riješi problem financiranja hrvatskog sporta. Koliko znam, jedino je Janica kao državna tajnica uspjela izboriti da se sportašima za osvojena odličja podignu državne nagrade za 100 posto. Nažalost, naši sportski klubovi nisu prepoznali koliko je promašen model Zakona o sportu jer ga se shvaćalo samo kroz prizmu rušenja vrhuške HNS-a i Dinama, a nije donio ono što je trebalo. Mađarska je 2011. shvatila da je vrag odnio šalu i da sport propada jer je sve skoncentrirano u Budimpešti pa su se obratili Europskoj komisiji i zatražili mišljenje o njihovu modalitetu decentralizacije ulaganja u sport. A njihov model se sastoji u tome da se mađarskim tvrtkama i poduzetnicima koji ulažu u sport omoguće porezne olakšice. A kod nas je stanje takvo da ako netko želi uložiti milijun kuna u sport još na to mora platiti milijun kuna poreza. Apsurdno.
>> Pogledajte čime se bavi Antonio Vlaić koji igra prvu hrvatsku košarkašku ligu
Najveća mu je zasluga što ga napokon nema