Stara portugalska izreka glasi: Cipelo, koliko ćeš trajati? Onoliko koliko si za mene platio. I tako, Bjeličin salonski ‘špic papak’, u kojeg je u prijelaznim rokovima ove sezone uloženo ‘samo’ deset milijuna eura, nasuprot Benficinih 25 milijuna, sinoć je, prkoseći svakoj logici, u Europskoj ligi kreirao još jednu senzaciju.
>>> Pogledajte veličanstvenu atmosferu na Maksimiru nakon velike pobjede nad Benficom
Još jednu večer za pamćenje, još jednu plavu bajku, u kojoj Dinamo ni u jednom trenutku nije bio u podređenom položaju protiv deseterostruko vrijednije portugalske momčadi.
Za usporedbu, ‘u našemu ponosu’ najskuplji igrač Dani Olmo postići će cijenu od dvadesetak milijuna eura, dok se će odšteta za Benficino čudo od djeteta Joaoa Felixa otići preko vrtoglavih sto milijuna eura.U ovom trenutku najskuplji igrač Benfice Grimaldo procijenjen je na 28 milijuna eura, ili kao Dinamovih prvih 11 zajedno.
I opet, Dinamo je još jednom nadmašio sam sebe, i razvikane Portugalce Felixa i Grimalda, i Europi se predstavio u najraskošnijem izdanju u kojega smo ga gledali unatrag nekoliko godina, još od pobjede nad Arsenalom u Ligi prvaka.
>> Pogledajte izjavu Brune Petkovića nakon utakmice s Benficom
Međutim, nije Dinamo bio velik ove sezone samo protiv Benfice. Sve što su nam Bjeličini nogometaši, koji su gotovo do vrha napunili stadion i naježili se od zaglušujućih pokliča s tribina, prezentirali u posljednjih pola godine u europskim nastupima natjeralo nas je da promijenimo način na koji smo do sada gledali Dinamo.
Jedna vječito strašljiva, stručno i igrački podkapacitirana momčad, s reputacijom gotovo pa svačije mušterije u Europi (plave su izbacivali Moldavci, Rumunji, Austrijanci, Grci, Danci, Albanci...) pod Bjelicom je opet pretvorena u Dinamo kakvoga smo čekali pola stoljeća. Najslikovitije, njegov opis stane u ovih šest atributa: D-ominantan, I-nspirativan, N-eustrašiv, A-traktivan, M-oćan, O-pojan!I
Zato hvala Bjelici i njegovim vitezovima u plavome što su svim dinamovcima vratili veselje, ushit i zanos, što su, poput Zebecovih i Ćirinih besmrtnika iz 1967. i 1982., ponovno pokrenuli mase koje u njima vide svoje idole.
Dugo smo ih, predugo čekali, i štipamo se u nevjerici – je li moguće da Dinamo može proizvesti ovakvu magiju!? I tako, dok Dinamo opet magnetski privlači, dok se u Maksimiru igra najveća utakmica unatrag pedeset godina, a Dinamov trener i igrači uživaju u svojoj neslućenoj popularnosti, petsto kilometara južnije od Zagreba, u spokoju idiličnoga Međugorja, stvaralac ponajvećega Dinama u povijesti svoje remek-djelo gleda sam kao pustinjak, u svoja četiri zida, u ‘tami svoje kože’.
Oni (Bjelica, Livaković, Olmo, Petković, Oršić...) su slavni, popularni i ‘povijesni’, a ‘njega’, koji je tu povijest stvarao, koji ih je okupio, više nitko ne spominje.
Eh, što bi Zdravko Mamić dao da je mogao u četvrtak biti u Maksimiru!
