Mali Zeleni je na treningu sudio. Skakao bi, zviždao, vikao, smijao se... Izgledao je kao da je još na onom sa čega kaže da se skinuo. Kada ga gledate, hm, više niste sigurni...
Nije se dogodio bombaški napad u Iraku, niti su stradali američki vojnici u Afganistanu. Nije do JAR-a došla mrlja iz Meksičkoga zaljeva, a niti Lady Gaga. Sveučilište Pretoria bilo je pod nadzorom najjačih policijskih snaga (došla je i konjica), uokolo na stotine automobila sa satelitskim antenama, bezbroj kamera...
– Ne možete unutra, u pet, u pet – vikao je mali pobjesnjeli policajac.
– Ali trening je u četiri – uzvratio sam.
– Trening je kad ja kažem! Odlazite! – sad mu je već lice bilo prijeteće.
Nije Diego bilo tko
Došao sam u pet. I stao u kilometarski red. Takva gužva nije bila niti kada su se čekale ulaznice za U2 lani u Maksimiru.
– E, nije Diego bilo tko, njega se isplati čekati – ispalio je argentinski novinar i upitao: – Vama je to prvi put?
– Da.
– Imat ćete priču. Svaki Maradonin trening je priča.
Italija, Engleska i Francuska su kod kuće, a talijanski i engleski novinari odlučili su pratiti samo njega. Već je bilo 17.30, temperamentni argentinski novinari počeli su već i vikati "Pustite nas!", "Pustite nas!".
Vrata su se otvorila, nastao je stampedo. Kamermani su se svađali, svatko je želio najbolji kadar. A dolje na pola igrališta - tango. Da, baš tango, igra na dva gola, žestok tempo i neviđena lakoća Lionela Messija.
"Lio, Lio (tako ga zovu suigrači, nap. a.), daj, daj!" Svi su željeli loptu od virtuoza. A on i Veron bili su nadahnuti i nezaustavljivi. Sudio je najmanji čovjek na travnjaku. Skakao bi, zviždao, vikao, smijao se. Izgledao je kao da je na onom sa čega kaže da se skinuo. Kada ga gledate, hm, više niste sigurni...
Smijeh na travnjaku
Označio je kraj, a onda za 800-tinjak novinara odigrao kratku rolu. Momčad koja je izgubila, krenula je prema golu. Licem su se okrenuli prema mreži, a prema pobjednicima okrenuli su stražnjice. Lopte su bile postavljene na 16 metara. Zadatak: svi pucaju na gol odjednom.
Na crtu je stao i Diego. Počeo je rafal, u prvoj je seriji Messi pogodio šefa u glavu, Veron kasnije u stražnjicu. Smijeh se prolamao travnjakom i tribinama. Sjetio sam se Slavena Bilića u Austriji i njegovih zatvorenih treninga, puno stresa i uvlačenja u sebe.
Svjetla su se ugasila, u mali šator u kojemu se čekalo druženje Argentinaca i novinara nisu stali svi. Bio sam dovoljno brz.
– Hoće li doći Diego? – pitao sam argentinske novinare.
– To se nikad ne zna. Zna doći kad nije najavljen, a ne dođe kada ga očekujete.
Pastor i Maxi Rodriguez. I to je to. I dalje vješto dribla. No, i sutra će svi doći. Pred Malim Zelenim se još kleči. A on se zabavlja. Do subote, a onda "achtung". Nijemci su opasni!
hehehhehehe maradona je za cirkus a ne za reprezentaciju, da argentinu vodi ko god opet bi bila tu gdje je sad, ali treba mu odat priznanje, poslije svega trebalo je imat muda i stavit ruku u vatru hehehehehehehe