Nakon sarajevskog debakla, u Hrvatskom košarkaškom savezu tješit će se činjenicom da još ima izgleda da nam muška reprezentacija ipak izbjegne prvo nenastupanje na Eurobasketu otkako je Lijepa Naša samostalna. U stilu – nada umire posljednja – tješit će čelni ljudi hrvatske košarke da još nije sve izgubljeno jer ako Sesarovi izabranici u veljači pobijede Francusku mogli bismo ipak proći dalje. A da bismo pobijedili olimpijskog doprvaka isti bi na tu utakmicu u Hrvatsku trebali doputovati ležerniji, što i nije nemoguće s obzirom na to da tricolori imaju sve četiri pobjede u skupini (4-0).
No, što ako u tom istom sastavu, tri dana kasnije Francusku pobijedi i vrlo borbena selekcija Bosne i Hercegovine? Jedan uvaženi kolega veli mi da on u tu mogućnost ne vjeruje jer Francuzi su ponosan narod i ne vole gubiti pred svojom publikom. No, to su sve teorije, a bjelodana je činjenica da zahvaljujući većoj pobjedi na svom terenu no što je izgubila u Zagrebu, Bosna i Hercegovina ovog časa ima prednost. Točnije, ima "pole position", da se izrazimo rječnikom iz Formule 1. I naši južni susjedi sve će učiniti da tu prednost ne izgube i da nas ostave u živom blatu.
Čini nam se da nitko od odgovornih u HKS-u do veljače neće dobro spavati. Ne samo izbornik Josip Sesar nego i glavni tajnik Saveza Joke Vranković kao i profesionalni predsjednik Nikola Rukavina. Jer, odgovornost je i njihova koliko i Sesarova, čijom smo mirnoćom tijekom sarajevske utakmice ostali zatečeni. Hrvatski izbornik odveć je miran, kao da je bio uvjeren da se ovih "minus 20" ne može dogoditi i da će mu se igrači već nekako izboriti za poraz manji od 12 razlike, koji bi Hrvatsku doveo u prednost u slučaju istog bodovnog stanja na tablici skupine.
FOTO Pogledajte na kojem mjestu su se ljubili Niko Kranjčar i Zrinka Cvitešić, zaljubljeni su kao prvog dana
Koliko god da je ovo igrački kiks, jer nisu uključili onu razinu energije i borbenosti koja je bila potrebna, toliko je i trenerski, jer Sesar strateški nije uspio začepiti rupe u našoj obrani koje su bile golim okom vidljive. I baš kao što je priznao Jaleen Smith, naš naturalizirani Amerikanac, Hrvatska nije igrala obranu na tricaškim pozicijama. Naši kao da su bili uvjereni da Amar Gegić u datom trenutku ne može šutirati trice s uspješnošću od 57 posto ako ih u utakmicama ABA lige šutira s pretvaranjem od 15 posto. Naime, čovjek je u dresu Zadra šutirao 47 trica i pogodio samo sedam, a protiv Hrvatske je šutirao sedam i pogodio četiri. O Aleksandru Laziću da i ne govorimo. Čovjek je imao "rođendan", pogodio je pet od šest trica, a trenutačno u Kini igra košarku tri na tri.
Nažalost, u grotlu Skenderije, naši su prekasno shvatili da domaćini imaju šutersku večer i tome se defenzivno nisu prilagodili. A to ide na dušu i igračima i treneru jer nije se nikako smjelo dogoditi da za 40 minuta primimo 110 koševa. A hrvatskoj reprezentaciji, u službenim utakmicama, više su zabili jedino članovi Dream Teama, predvođeni Jordanom i Magicom, u olimpijskom finalu 1992. godine (85:117).
Kad smo u veljači 2018. godine u Zadru izgubili od Rumunjske, mislili smo da gore ne može, da smo tresnuli o pod da žešće ne možemo. No, i od goreg ima gore, a to će se dogoditi ne odemo li prvi put na Eurobasket. Znate li kakve bi to posljedice imalo? Da sljedeće godine naši najbolji košarkaši, igrači s NBA ugovorom, Zubac i Šarić neće imati reprezentativno ljeto. Ako se pak ne plasiramo ni na Svjetsko prvenstvo 2027. (a propustili smo dva posljednja mundijala), to bi značilo da bi sljedeće veliko natjecanje na kojem bi Hrvatska igrala bio Eurobasket 2029. A tada bi Šarić imao 35, Hezonja 34, a Zubac 32 godine. Dakle, cijeli naraštaj ostao bi bez prilike za dokazivanje u najzrelijim godinama.
No, tu se postavlja i pitanje – tko nam to dolazi? Nažalost, novog obećavajućeg naraštaja kakvi su bili Šarićev i Hezonjin odnosno Zupčev, Žižićev i Benderov – nema. Štoviše, mlađe dobne selekcije tavore nam u B diviziji i ovog časa ne izgledaju kao svjetlo na kraju tunela. Osim toga, to su naraštaji koji imaju sve lošiji odnos prema reprezentaciji jer su njima i njihovim roditeljima i menadžerima važniji individualni programi preko ljeta nego igranje pod hrvatskom zastavom.
Ako se doista dogodi ovaj najcrnji scenarij, a on je prilično realan, što nam je činiti? Kao što nam običava reći jedan poznanik iz poslovne zajednice, i debakl je prilika. Ako se podvuče crta i stečaj može biti prilika za novi početak jer si, u međuvremenu, stekao neka iskustva koja više nećeš ponavljati. No, u tom se slučaju iz zida koji si gradio moraju maknuti napuknute cigle.
A je li izbornik jedna od njih? Ne bismo išli toliko daleko, jer bili smo zadovoljni kako je Sesar odradio dva posljednja ljeta pa mu se jedan kiks može staviti na dug. No, dojma smo da ipak sveukupno nije dovoljno učinjeno da se angažiraju sve moguće snage i pozove igrač, poput Mire Bilana, koji bi nam u reketu, sa svojom visinom (213 cm), masom i leđnom igrom košu itekako dobro došao. Slažemo se načelno da ne treba moljakati one koji su umirovili svoj reprezentativni dres jer žele imati slobodna ljeta za sebe i obitelj, no ovo je ipak bila izvanredna situacija. I možda je trebalo nekoga ipak moliti, ne nužno i na koljenima, da se odazove samo na ovih sedam dana, tako važnih za budućnost ove reprezentacije.
Prestanite se baviti ovim sportom. Bavite se s nečim drugim.