Prvo ga godinama nije bilo nigdje, onda se tu i tamo počeo pojavljivati u javnosti, ali kad god je mogao, izbjegavao je intervjue. U današnje vrijeme kad osjeti potrebu da nešto kaže javnosti, onda to sam i napiše. Kako je bio talentirani igrač, tako i sad vrlo talentirano iznosi svoje ideje, svoja stanja. No, zbog toga ga je valjda još teže pridobiti da sjedne na kavu uz upaljeni diktafon, radije bi razgovarao neslužbeno.
Na kraju je ovaj proslavljeni reprezentativac ipak pristao govoriti o svom nogometu, ali i svemu aktualnom u sportskom i drugom životu.
Intervju smo otvorili s domaćom nogometnom ligom. Ide li nabolje?
– Hm, pa ne znam. Neke stvari se mijenjaju u prvenstvu po pitanju dominacije Dinama i, ako gledamo s pozicije našeg nogometa, onda je to dobro. Većina voli zanimljivost i neizvjesnost, jer ako nogomet postane predvidljiva igra, onda sam sebi puca u nogu. Uz ovo naše nogometno ozračje i sve što se događa uz nogomet, i dominacija Dinama od 11 godina, tjera te od nogometa. Rijeka je pozitivna stvar, vjerujem da će i ove godine biti neizvjesno jer se Hajduk pojačava, Rijeka je favorit, Dinamo mi ne ulijeva povjerenje i sad tu imamo i Osijek koji raste, koji ima viziju sličnu Rijekinoj – kaže Mario Stanić.
Dojam je da se kod nas igra bolji nogomet negoli su uvjeti u kojima egzistira.
– Ma svakako, naš je nogomet odličan u odnosu na sve što ide uz njega, od infrastrukture, ozračja, cijele nogometne priče. Igrati pred praznim stadionima koji su netipično nogometno okruženje veliki je izazov, ne u pozitivnom smislu. Definitivno se slažem da je kvaliteta nogometa puno ispred onoga što nogomet okružuje. S Rijekom, Hajdukom i Osijekom uz Dinamo sad je još “upumpana” ta doza neizvjesnosti u ligu i dobilo se još na kvaliteti i u iščekivanju raspleta. No, žalosno je kad vidimo ambijente, imamo samo par stadiona na kojima je nogometna atmosfera, u Osijeku se to diže, Rijeka je nogometna priča i Hajduk je takva priča po pitanju atmosfere, Hajduk je prvak po tome jer je na Poljudu nogometna atmosfera, ako isključimo sve one pokliče i negativnosti koje si sami stavljamo oko vrata.
Koliko je kriva država koja nije ništa uložila u sport, pogotovu ne u nogomet, u infrastrukturu, što ima negativan stav prema nogometu?
– Politika i nogomet su dvije strane iste medalje, politika je otpočetka bila u nogometu i nogomet je u startu opstao zahvaljujući politici. Ja sam 1992. došao u Dinamo kad je počela ta priča, kad je predsjednik Tuđman bio duboko involviran u nogomet. Možda su tada iz njegovih ideala napravljeni krivi temelji, ne znam. Ali politika je danas prisutna iako se “ne miješa”. No, to je neraskidiva veza. No, negativni utjecaj politike trebao bi biti ograničen, politika bi trebala biti podrška i ništa više od toga. Kao što ste vi ili ja podrška svojoj djeci u njihovu razvoju. Ali, ako stalno interveniram, moje se dijete neće razvijati. Čak mislim da se politika miješa više u sve to od onoga što mi mislimo i znamo. Politika kroz sport može puno dobiti, ali kad treba nešto dati, onda svi peru ruke od nogometa i sporta. Žalosno je što smo mi supertalentirana nacija za sport, ali u što god dirnete, naiđete na brojne probleme, od skakanja u vis, bacanja koplja, dvorana, nogometa, košarke..., ozračje ne prati naš talent i sportske uspjehe. Problem je što nikad nismo imali prave modele, strategije, misije i nikad se iza toga nije stalo. Sve je bilo stihija.
Može li se reći da je sve ono što se u nogometu napravilo plod ideje pojedinca, Zdravka Mamića s Dinamom, sada Miškovića s Rijekom, slično je u Osijeku, a da tu država nije nimalo pomogla?
– Apsolutno se slažem iako se ne možemo previše oslanjati ni na državu. Postojalo je vrijeme kad se moglo napraviti prave temelje. Nemaš puno šansi, tako smo mi imali šansu protiv Francuza ući u finale SP-a pa smo tu šansu propustili, sad sve treba ponovo graditi da dočekamo kad će nas Schmeichel spasiti, dakle kad ćemo opet imati sreće. No, kad smo imali priliku napraviti neke stvari u našem nogometu, šansu smo propustili i pustili smo se stihiji, svi plivamo kako voda teče, tu i tamo ispliva pojedinac jer se uhvati za granu i spasi se, a ostali idu dalje bujicom. A kamo idemo, nitko ne zna. Vjerojatno prema zidu, jer neće moći ovako dugo.
Ima li šanse da se vi uključite, evo Dario Šimić će vjerojatno ući u savez...?
– Gledajte, bilo je raznih inicijativa, od četvorke koja je tražila jedan član – jedan glas u Dinamu, Štimac se borio za HNS, postojale su inicijative, ideje za koje ne možemo reći koliko bi bile dobre, ali to govori da ipak nismo letargično društvo. No, sve te inicijative došle su do jedne granice pa su se rasplinule, možda politički nisu bile dovoljno obojene da bi se izgurale. Možemo pokrenuti bilo kakvu inicijativu, ali ako ju politika ne blagoslovi, bojim se da je nemoguće probiti.
Dosta dugo smo pričali kad se dogodilo sve ono oko Luke Modrića, napada na Janicu Kostelić, bili ste jako ogorčeni.
– Bio sam ogorčen i pisao sam o tome. Prva ideja mi je da iz sebe izbacim ono što osjećam i da ljude potaknem na razmišljanje.
Zbog toga ste i bacili na pisanje kolumne?
– Haha, nisam se bacio koliko su me neki ljudi našli. Da mi je netko rekao da ću biti trener Real Madrida, prije bih u to povjerovao nego da ću nešto pisati. Daleko od toga da za sebe mislim da sam nekakav pisac, kolumnist, novinar. Napišem nešto jednom u dva mjeseca kad se dogodi nešto što me potakne. Zapravo se puno stvari mora dogoditi da bih napisao nekakav tekst.
U priči o Luki i Janici bili ste naročito emotivni.
– Jesam, jer oni te napade nisu zaslužili. Luka je nogometaš kao ja, Janica je toliko toga prošla, i držao sam da su takvi napadi na njih nezasluženi i kao sportaš koji je gazio te njihove vode u kopačkama ili pancericama napisao sam što mislim i iza toga stojim. Svatko od nas treba živjeti s onim što je u životu napravio, ne treba meni sudac, pop ili odvjetnik koji će mi reći da sam nešto napravio dobro ili loše, svi mi imamo svjesnost o tome. Ali, sam protivnik razapinjanja, bila tu riječ o Luki Modriću, Ivi Sanaderu ili Zdravku Mamiću. Čak sam i protivnik revolucije, više sam za evoluciju, pogotovu mentalne svijesti. Dok se nešto ne promijeni u našim glavama, teško možemo naprijed. Ono što moramo mijenjati je mehanizam razmišljanja, danas su nam Luka i Janica idoli, a sutra ćemo ih razapeti. Tako će sutra biti s Blankom Vlašić, Sandrom Perković i tko zna s kime. Prerano gubimo i ubijamo našu djecu, prerano ih se odričemo.
Biste li na mjestu Luke Modrića rekli da više ne želite igrati za reprezentaciju?
– To je pitanje na koje samo Luka može odgovoriti, ali ono što osjećam – kakvu god odluku donio, bit će očekivana. Pokušavao sam ući u njegovu kožu i išao sam gledati njegovo svjedočenje na sudu. Prekinuo sam nakon 25 sekundi, od muke nisam mogao gledati. Ne znam što će odlučiti ni kako će završiti, ali puno toga se podiglo, puno toga još visi u zraku. Čeka nas turbulentan period i po pitanju Luke, reprezentacije... Mi bez toga ne možemo.
Možda je to stvar stanja nacije koja onda na ovaj način voli liječiti svoje frustracije?
– Da, cijeli gnjev na Luku nastao je, moj je dojam, jer je cijela nacija očekivala da će Luka biti taj koji će svjedočenjem riješiti sve probleme u nogometu koji su se gomilali 20 godina. Kad je “zakazao”, sve se svalilo na njegova leđa. Važno je naglasiti da se previše i jedino bavimo posljedicama, odrežemo jednu granu, a naraste pet novih, ne rješavamo uzroke, a tu je ključ. Isto tako se i mediji samo bave posljedicama, ali tako nam je svugdje. Pa i u politici, mi se stalno bavimo onime što je posljedica nečega što je bilo prije tko zna koliko godina.
Mislite da se nikada nećemo riješiti ustaša i partizana?
– S tim teretom živimo desetljećima i time ćemo se baviti još tko zna koliko i time opterećujemo našu djecu, buduće generacije. To je takva hrpa gluposti, neka se time bave povjesničari. A ne da se cijela nacija dijeli na lijeve i desne, gornje i donje... Pa normalno da onda ne možemo naprijed, dok se ne počnemo baviti uzrocima, dok ne počnemo mijenjati modele koji su duboko u nama. Mi iz nekih modela ne znamo izaći, neke smo dobili iz komunizma pa se s njima borimo, pa ćemo se boriti s nasljeđem nekoga tko će sutra otići. I sad je Janičin grijeh jer u pola godine nije sve u sportu pospremila, posložila, očistila, riješila sve probleme u hrvatskom nogometu. Tako su prve žrtve nogometa Luka i Janica, a ne svi mi koji sve to sa strane gledamo i ništa nismo napravili. Strašno smo brzi kad treba uprijeti prstom i okinuti u nekoga bez grižnje savjesti. Da je sve kako treba, Luki Modriću se nikad nije ni trebalo dogoditi da postane glavni svjedok i vaga hoće li se dogoditi čistka u HNS-u ili će slučaj Mamić završiti ovako ili onako. Ako je cijelo tužiteljstvo spalo na to, onda pustite optuženog čovjeka na miru.
Jeste li se ikad vidjeli u trenerskom poslu?
– Pa i nisam, upisao sam akademiju, ali mislim da ne bih imao želudac za trenerski posao, da bi me to pojelo. Moraš biti iskren prema sebi. Mene nakon prekida karijere nije bilo nigdje četiri-pet godina, proživljavao sam tu nekakvu svoju traumu kad sam prestao igrati, pa sam si neke stvari posložio, odmaknuo se od svega i uspio sam sazreti. I kad se čovjek odmakne od svega, bolje vidi. Kao kad se uneseš u ogledalo, ne vidiš ništa, ali kad se odmakneš, vidiš puno više. I to mi je jako koristilo, postaneš puno realniji. Zapravo, meni je fascinantno kako mi u tom kaosu još dobro funkcioniramo, stvaramo kreativce. I za to postoji objašnjenje, teški uvjeti stvaraju prvake. A mi smo se “polomili” da stvorimo što teže uvjete, haha.
Rekao je Slaven Bilić da su Modrić, Ćorluka, Eduardo uspjeli jer su bili gladni...
– Tako je i to je bio ključ, oni su silno željeli. Ali, onda se postavlja i drugo pitanje: pa Roger Federer nikad nije bio gladan, ali je imao svijest. I nije se on u finalu Wimbledona natjecao protiv Čilića, nego protiv sebe. I to je pravi put. Ne gledati svog susjeda, nego sebe, koliko ti možeš biti bolji. E do takvog razmišljanja mi imamo još dug put. To nema veze s protivnikom, publikom, “lovom”, čime smo mi opterećeni, već s njegovom svijesti. A mi se kompariramo uvijek s nekim, ako nije dobro, kriv nam je netko drugi – kazao je Stanić pa zaključio;
– Svatko treba krenuti od sebe, pa i po pitanju hrvatskog nogometa jer tu smo svi zakazali, i ja i veliki dio medija, bivši sportaši, svi smo mi sukrivci za stanje u nogometu kao što smo svi sukrivci za političko stanje koje imamo. Boli jer smo država s puno talentiranih ljudi, ne samo u sportu već i u ekonomiji i politici, ali smo upali u mašineriju podjela i oko toga se vodi glavna riječ, i tko je bezobrazniji, glasniji taj je naprijed, a kvalitetni i plemeniti ljudi ostali su po strani. Bio sam uvjeren da se ljudi baš kroz sport mogu ujediniti, a mi smo i tu napravili podjele i to boli. Kad je tranzicija, kriza, najlakše je uzeti recept starih Rimljana – kruha i igara. Igrama možeš stvoriti taj dojam nacionalne pripadnosti. Nemoj mržnjom prema drugima pokazivati koliko voliš svoje. Pa kad Manchester igra, navijači i ne znaju protiv koga igra, dođu navijati za svoje. Dakle, podržavam Dinamo bez obzira na to je li u njemu Mamić, ili Hajduk bez obzira na Kosa. Ako imam nešto protiv nekoga, neću zviždati igraču, već tome koga ne volim pred njegovim uredom. Promjene će doći, ma nebitno je ide li Šuker ili Mamić, modeli se moraju promijeniti, modeli razmišljanja. A promjene će doći zato što ovaj model ne može opstati, truje sam sebe. Sam će se urušiti iako će mu netko vjerojatno i pomoći nekakvom inicijativom.
Hvala Franji što vam je razbio Srboslaviju !