Taman smo došli na Rabu, to je vrh one uzbrdice na Jadranskoj magistrali od Opuzena prema Neumu, kad nas zapljusnu predivan pogled na more, otočiće i Pelješac. A na okolnim brdima nepregledni vinogradi i maslinici. Na vidikovcu nas čeka Mihovil Štimac, najstariji od braće Štimac.
– Ovo je užitak, samo ovaj pogled vam daje život. Puno smo uložili u projekt, ne samo novca već i truda. Prve prave plodove počet ćemo ubirati za godinu dana. U planu nam je agroturizam, na posjedu će za tri mjeseca niknuti vinarija, samo staza ima osam kilometara – govori za sportski tjednik Max! Mihovil Štimac, ravnatelj Doma zdravlja u Metkoviću.
Mihovil je najviše posvećen obiteljskom biznisu, ostao je živjeti u Metkoviću, dok su Igor i najmlađi brat Damir u Splitu.
Među najboljim učenicima
– Igor je takav, agilan, stalno ima nešto. A ja sam mirniji. Ali, sve ovo radimo da jednog dana sjednemo na terasu, pijuckamo naše vino i gledamo more – objašnjava Mihovil, bivši rukometaš Mehanike. Njegovi sinovi Vlado i Antonio krenuli su ipak stričevim putem, igraju nogomet, jedan je u Splitu, jedan u Hajduku.
Dok smo razgovarali, u kamionetu je stigao naš vodič. Najstariji Štimac, tata Vlado ima 76 godina, ali vitalan je poput sinova. Posjeo nas je u popularni \"pick-up\" i krenuli smo po makadamskim putovima posjeda obitelji Štimac.
– Imamo oko dvije tisuće maslina, ekstra djevičansko ulje. I oko 200.000 loza, takvog posjeda nema na južnom Jadranu, najveći je! Sve smo napravili u vlastitoj režiji, kad se sve završi bit ćemo broj jedan na ovim prostorima – kazuje nam Vlado koji je svaki dan na nogama od pet ujutro.
Kao srednjoškolac trenirao je kod barba Luke Kaliterne u Splitu, kasnije je vodio Elektroprivredu Neretve. A umirovljeničke dane posvetio je pošipu, plavcu, maslinama...
– Sve je u glavi, a mi Štimci imamo dobru genetiku, svi naši doživjeli su više od 90 godina.
Tvrtka se zove Rizman.
– To je po mom djedu, koji me odgojio, jer sam s četiri godine ostao bez oca. Bio je predsjednik sindikata Jugoslavije, dotukli su ga u Beogradu – kaže Vlado, koji nam je objasnio da će vinarija biti gotova 29. rujna, na svetog Mihovila.
– Mihovil je naše obiteljsko ime, djed i pradjed bili su Mihovili, pa moj sin, a i Damir je sinu dao ime Mihovil. Zato smo na vrhu posjeda sagradili kapelicu posvećenu svetom Mihovilu. Svaki od njih ima po dva sina, plus nas četvorica, cijela momčad. A ženske neka brane!
U posjed je obitelj Štimac uložila oko 30 milijuna kuna. A kako tata Vlado doživljava karijeru sina Igora, kakav je bio kao dječak?
– Mi smo uvijek bili pošteni, uvijek za radnika. Tako sam odgajao sinove. A Igor? Ma, dobio sam obveznice za onu autocestu 1971. koja je proglašena nacionalističkom. S tim obveznicama 1975. otišao sam u Hajduk, upisao Igora i Mihovila i rekao da dajem obveznice za novi stadion. A tada još nitko nije govorio o Poljudu. Koliko su samo puta kod nas u Metkoviću spavali Igor, pa Miše, Jarni... Igor je bio među najboljim učenicima, uvijek je znao što želi. Hajduk ga je rano želio dovesti, ali ja ga nisam htio pustiti prije 17. godine, u Split je tek otišao u trećem razredu srednje. Odveo ga je pokojni Andrija Anković. Igor je igrao dobro, ali jednog dana me nazvao i rekao da neće imati minutažu i da će ići na posudbu. Pustio sam ga u Vinkovce, a on Hajduku dao gol. Ma, kud\' ćeš Hajduku!? I u Vinkovcima se izborio za onu mladu reprezentaciju, otišao u Čile na SP zahvaljujući Draži Jerkoviću. Zvali su me iz Beograda, iz Crvene zvezde, tražili Igora, a ja sam im rekao da će besplatno igrati za Hajduk. I sada ga iz Hajduka napadaju!? Supruga to teže podnosi, ja sam bio predsjednik Neretvanca, znam kako se radi u nogometu i što se događa.
Pogledao je prema sadašnjosti.
– Mi Štimci razmišljamo svojom glavom i nikome nećemo napraviti loše. Takvi smo. Igor je svoj novac davao Hajduku, neka mi jedan kaže koji je to uradio. Uvijek je svima pomagao, a nije mu se dobro vraćalo.
A Igorovi počeci?
Moj Igor je kao Majka Tereza
– Igrao je nogomet stalno, išao je i na satove gitare. Kao pionir je igrao za Neretvu, a zanimljivo je da je zamalo završio u rukometu. U našoj zgradi pola ih je išlo u rukomet, pola u nogomet. Igor je toliko volio sport, da bi nakon treninga nogometa branio za rukometaše. Tako je jednom branio i za Hajduk. Trener mladih rukometaša Ilija Duka Puljević, Igora je s 15 godina bez mog znanja odveo na turnir u Rovinj. Ja poludio, srećom bio je Mihovil s njim, a meni Puljević kaže da je proglašen za najboljeg vratara turnira, da ga ostavim u rukometu.
Golemo imanje ostalo je iza nas, a u Repiću, mjestašcu nadomak Kleka, čeka nas mama Ljubica. Domaćinska atmosfera, vadi nam albume s crno-bijelim fotografijama dječačića Igora. Mama kao da miluje sve fotografije, uspomene, objašnjava svaku.
– Ovo je Igor kao doktor, evo ga na predstavi. Svi su veliki rođeni, od dva mjeseca imali bi osam kila. Bio je vrlo draga beba, stalno je sisao prst. Uvijek pamtim njegove gluposti, po 20 puta bi se dizao iz kreveta. Cuclao je prst do pete godine, a kad bih ga pitala do kada će, rekao bi \"do vojske\". Rođen je za sport, prvi put je sa sedam godina stao na klizaljke. Mihovil i on odgajali su Damira, ja sam medicinska sestra, porodiljski je bio samo tri i pol mjeseca. Oni su čuvali Damira, Igor je išao u prvi osnovne, a mijenjao mu je pelene. Radili su sve ženske poslove, tako sam ih odgojila, bili su odgovorni. Zato su tako povezani. Samo sam ga dvaput gledala kako igra, jednom u Mostaru kad je prvi put igrao za Hajduk. Gotovo sam se onesvijestila, svi ga psuju, a ja mislim da govore meni, kao da znaju da sam mu mama. Gledala sam ga i u Engleskoj, ali to je drugačije. Ma, nek\' su oni meni živi i zdravi. Igor je borac, ne posustaje. On vam je kao Majka Tereza, samo daje i daje, ali treba imati mjeru u tome - otkrila je majka Igora Štimca u zanimljivoj priči o budućem hrvatskom izborniku koju je donio sportski tjednik Max!
Sve što imaju ukrali su i do toga došla na protuzakoniti način.Pođite u Metković i okolo i najbolje u Državna odvjetništva pa će te se uvjeriti kako su do toga došli i kako su omoljeni tu gdje su se rodili.