Danira Bilić, nova predsjednica Hrvatskog odbora za fair-play, povukla je mudar potez i na proslavu 10. godišnjice rada ove udruge pozvala dopredsjednika Europskog odbora Miroslava Cerara. Ne, nije riječ o slovenskom premijeru, ali jest riječ o njegovu ocu, proslavljenom gimnastičaru.
Zapravo, dvostruki olimpijski pobjednik (1964. i 1968.) i četverostruki svjetski prvak sa svojih 30 medalja s najvećih natjecanja još uvijek je najtrofejniji sportaš u zemljama nastalim raspadom bivše SFRJ.
Pravosuđe se pogoršalo
Status promotora sportske fernese zaradio je kao sportaš kada je na jednom natjecanju u Beogradu postupio časno. Nakon što su mu suci za jednu vježbu dodijelili lošije ocjene no što se mislilo da zavređuje, publika je počela zviždati za vrijeme nastupa njegova velikog ruskog rivala na što je reagirao Cerar i zamolio svoje navijače da se stišaju.
- U moje vrijeme mi nismo niti znali za izraz fair-play, ali smo jako dobro znali što su poštenje, kolegijalnost, strpljenje, tolerancija... - kazao je Cerar u svom pozdravnom govoru, a potom je nama to ovako opservirao:
- Nekad je i u društvu bilo odgovornosti i kolegijalnosti. Stasao sam u klubu u kojem su nas stariji stalno opominjali da moramo završiti školu, ali su nam i pomagali i čuvali nas. Bilo je više sportske kolegijalnosti, bez obzira da li ste bili suigrači ili suparnici. Primijetim razliku kada su visoke obljetnice nekih klubova. Oni stariji uglavnom dođu, a mlađi ne dolaze. Njih više zanimaju njihovi ugovori. Uostalom, ja sam bio odvjetnik pa vam mogu reći da ni u sudnici nije drugačije. Pravosuđe se jako promijenile, previše je propisa, a odnosi više nisu kolegijalni pa se nitko od mojih kolega ne žali što je morao u mirovinu. Danas sudski procesi padaju na proceduralnim pogreškama, a ne na tome je li netko počinio zločin ili nije.
Kako je s fair-playem u političkom ringu? O tome mu sin zacijelo može puno pričati?
- Jednom mi je rekao da se osjeća kao u ringu. Bio je sveučilišni profesor i jedan od najboljih pravnika u Sloveniji pa mu nisam dijelio nikakve savjete. No, malo se čudim što još nije posustao, što ga nije preplavio pesimizam. Trudi se pronalaziti rješenja i izgleda da će mandat završiti normalno.
Zajedno s predolimpijskim i mediteranskim, Cerar je osvojio oko 50-tak medalja s najvećih svjetskih natjecanja, no u svoje vrijeme, a govorimo o 60-tim godinama prošlog stoljeća, time se financijski nije okoristio.
- Nagrađeni smo bili u moralnom smislu. Od SOFK-e Jugoslavije nagradu je dobilo moje sportsko društvo koje je onda s tim nešto izgradilo. U to vrijeme, za razliku od 80-tih, nije bilo dodjeljivanja stanova za vrhunske sportske domete. Kod nas nije bilo kao u istočnom bloku gdje su zaslužni majstori dobivali stanove i mirovine. Jedina novčana nagrada bila je ona koja je išla uz nagradu AVNOJ-a koju sam stavio na banku i na bazi toga digao kredit s kojim sam počeo graditi kuću.
Premda više ne trenira kao nekad, 78-godišnji sportski velikan i danas ima liniju “telovadeca”.
- Vježbam lagano jer imam problem sa srcem, nešto što je jako rijetko u svijetu i za što nema posebnih medikamenata pa se moram čuvati.
Njegov uzor i prijatelj Leon Štukelj živio je 101 godinu. Jesu gimnastičari predisponirani za dugovječnost?
- Ja bih prije rekao da je Štukelj imao jako dobre gene. A i gimnastičari iz njegova vremena svoje tijelo nisu iscrpljivali kao ovi današnji.
A među današnjom elitom su i neki Hrvati što je još do prije 15-tak godina bilo nezamislivo.
- Znao sam da imate jako dobre vježbače na konju s hvataljkama, pa se nisam iznenadio Udeovom olimpijskom srebru, no svjetsko zlato Tina Srbića na preči i za mene je bilo nemalo iznenađenje. No, sve to rezultat je toga što ste podignuli standard uvjeta rada, a gimnastički centri u Čakovcu i Osijeku su sjajni.
Japancima je ‘Bog konja’
Prošle je godine Cerar boravio u Japanu, u vrijeme izborne skupštine Svjetskog gimnastičkog saveza, pri čemu su se domaćini prisjetili čovjeka kojeg i danas zovu “Bogom konja”.
- Savjetnik predsjednika japanske Vlade dao mi je video snimku moje vježbe na konju za olimpijsko zlato u Tokiju 1964. godine. Za tu prigodu su čak i izložili taj isti konj s hvataljkama s kojim sam se, naravno, i slikao.
Trudili su se i Rusi i mnogi drugi, ali ni njima to nije pošlo za rukom.
- Mislim da sam i dalje gimnastičar s najviše europskih medalja koje sam osvojio uvjetima kojima se konkurenti nisu mogli načuditi. Kada je 1970. bilo svjetsko prvenstvo u Ljubljani, predstavnici najjačih gimnastičkih zemalja molili su me da im pokažem dvoranu u kojoj treniram i nisu mogli vjerovati da nemamo bolje dvorane od one koju sam i pokazao pa su me zbog toga još više poštivali.
Legenda je legenda!! Čestitke i lep pozdrau!