Modrić je novi nogometni bog, hoće li i u pravosudnoj igri postati pobjednik?

Tko je ikad mogao i pomisliti da će jedan dječak koji je čuvao koze ispod Velebita jednoga dana postati poznatiji u svijetu od Nikole Tesle, koji je rođen s druge strane planine, ili od Josipa Broza, koji je znao prodavati šarm po nesvrstanome svijetu, ili od Gorana Ivaniševića, koji je trčao za manjom loptom, ali također za velik novac? Tko je mogao predvidjeti veliku budućnost momčiću kojega su pobunjeni srpski susjedi zajedno s obitelji (pošto su mu ubili djeda) protjerali iz rodnoga kraja u tim za Hrvatsku teškim vremenima. Tko je mogao vjerovati u njegovu nogometnu karijeru kad su mu u Splitu rekli da nije za Hajduk jer žgoljavi dečko ne može ispuniti zahtjeve atletskoga nogometa? Tko je mogao išta očekivati od mladića kojega je Zdravko Mamić slao na kaljenje po Hercegovini i zagrebačkom predgrađu, prije nego što mu je otvorio vrata Maksimira? Tko je mogao misliti da će jedan Hrvat postati najbolji nogometaš u svijetu (i prije toga u kolijevci nogometa, u Europi)? Vjerojatno nitko, osim samoga Luke Modrića i nekoliko fanatika oko njega: kroz oskudicu i nevolje, nekadašnji otpisani žgoljavi mladić, s karakterom puža koji se povlači čim ga se dirne, formirao je karakter ratnika, i u sretnoj kombinaciji ambicije i dara za igru, inteligencije i marljivosti, optimizma i volje, digao se na sami svjetski vrh, kao da je to najjednostavnija moguća operacija uspona na planinu na kojoj je nekad timario koze.

Da nije uspio u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, uspio bi vjerojatno i u nekoj važnijoj; njegov velebitski duh usvojio je kako se preskaču prepreke i kako se penje na vrh. Jedan drugi slavni sin kršnoga kraja, pjesnik Tin Ujević, opisao je zajedničku sudbinu gorštaka: „Pritisak bijede razvija u ljudima megalomaniju“! Pjesnik je umro u bijedi; nogometaš nastavlja živjeti u novčanom izobilju i slavi kakvu više nema ni Bob Dylan, sa svojom (ne)zasluženom književnom nagradom. Ako je nogomet religija, Luka Modrić je najnoviji nogometni bog.

Na ustoličenje u London, najbolji igrač svijeta došao je iz madridske sudnice, gdje je sa španjolskim pravosuđem rješavao prijateljski neke porezne zaostatke koji su mu mogli ometati pobjednički san, da ih nije podmirio. Vjerojatno ni igrač ni njegova poduzetna supruga nisu sami došli na ideju da u Luksemburgu osnuju tvrtku kako bi zamaglili neke marketinške prihode; oko velikih igrača mota se cijelo klupko kojekakvih agenata koji žele povećati njihovu zaradu, da i njima pripadne više. Obitelj će takva neopreznost ukupno stajati bagatelu od 1,4 milijuna eura, otprilike četvrtinu Modrićevih godišnjih primanja od Reala; sam će igrač morati paziti da se u dvije sljedeće godine ne (s)petlja s offshore podzemljem, da si ne bi stvorio veće nevolje.

>> Pogledajte i video: Svijet je dobio novog kralja - Luku Modrića

Teško u poreznim labirintima

Neće se više moći držati loše upute jednoga književnog velikana (nobelovca Orhana Pamuka): „Ne postoji pravo, postoji zarada“. Španjolska dokazuje, najnovije na Modriću, nakon što je to dokazala i na moćnijim od njega (Messi, Ronaldo, Mourinho...), da postoje i zakoni, ne samo tržište, i da država nije zato da bi je građani lako varali, koliko god slavni i bogati bili. Izgleda da su utakmice na sudovima ušle u običajno pravo vrhunskih nogometaša; u nogometu, oni mogu provući loptu i kroz ušicu igle, ali se slabije snalaze izvan terena, u zamršenim poreznim labirintima. Ne čitaju oni Hannah Arendt da se drže preporuke da „moralno ponašanje ovisi prije svega o ponašanju čovjeka prema samome sebi“. A Immannuela Kanta ne proučavaju ni nenogometaši, koji odlučuju i o njima, da bi se držali njegova slavnog kanona: „Propadne li pravda, ljudski život na zemlji gubi smisao“! Modrić je prvi dio obveza prema pravdi zadovoljio. I dosadašnji abonenti na najviše godišnje nagrade, Cristiano Ronaldo i Lionel Messi, također su, prije njega, morali plaćati još veće penale, da izbjegnu gore kazne; profesionalni nogomet izmakao je kontroli, mreže različitih uhljeba motaju se igračima oko nogu, i radi „lakog novca“, koji se kotrlja oko nogu, tjeraju ih na pogreške u koracima. Socijalna država daje tu i tamo do znanja da se nije pomirila s vlastitom nemoći da zaustavi perverziju u današnjem društvu nezamislivo velikih nejednakosti u kojem jedan vrhunski igrač u nogometu vrijedi više od solidnoga poduzeća.

Nogometaši se navikavaju na svoje nove uloge svjetskih bogataša. Obučen svečano kao da je na prijmu u Buckinghamskoj palači, Modrić je u blještavoj Fifinoj dvorani djelovao suvereno kao kraljević, i opušteno, kao da igra redovito kolo španjolske lige. Pred mikrofonom je bio siguran, miran, kao da mu je lopta toga časa pala u med. I to spada u carevo novo ruho. Sve je bilo u znaku glamoura, prilagođeno zemlji domaćinu da se čak i s francuskoga moralo prevoditi, kao da smo zašli u novo kolonijalno doba. Zahvalni kapetan vatrenih dio govora posvetio je navijačima i pristalicama u zemlji (dio na španjolskome, za navijače Reala). Ni predsjednica Republike nije, koliko se moglo vidjeti, u Ujedinjenim narodima govorila na hrvatskome, iako su joj u zemlji puna usta hrvatstva; Luku Modrića u dvorani nitko nije razumio dok je na nerazumljivom jeziku zahvaljivao zemljacima, osim Zvone Bobana i Zlatka Dalića, a svi su shvatili što je nogometni genij htio reći, pa su mu pljeskali vatrenije nego dok su razumjeli što hoće reći na engleskome i na španjolskome. Nogomet je, ipak, samo jedan jezik, koliko god ga Englezi razdvajali, u svoju korist. Stendhal je davno rekao za njih, s nešto francuskoga šovinizma, da nisu stvoreni za genijalnost i da genijalnost (i duhovitost) gubi 25 posto svoje vrijednosti kad se iskrca na Otok. Tako je bilo i s Modrićem: njegov genij nije došao do izražaja dok je igrao za Tottenham, eksplodirao je tek kad se „iskrcao“ u Realu. Može Cristiano Ronaldo pokazivati svoju ljubomoru koliko hoće: kraljevski klub dominira europskim nogometom otkako u njemu igra Luka Modrić! Kad bi se vagale zasluge, Portugalac je živio od Modrićeva intelektualnog rada koliko i Hrvat od njegovih golova.

Mogao je Luka Modrić ići u školu, ima u njemu materijala za prestižne diplome; što bi radio da nije tjerao loptu? Kad je dobio Nobelovu nagradu, Czeslaw Milosz bio je sretan što će dobiti parkirno mjesto na Berkeleyu, a François Mauriac da će mu žena moći zamijeniti hladnjak, jer stari toliko buči da „uništava uši naše stare kuharice“. S tri najviše nogometne diplome, nekadašnji pastir s Velebita ne mora ništa mijenjati, njegov je život tako programiran da mu ne fali ni ptičjega mlijeka. Nije mu nitko ništa poklonio, on se savršeno uklopio u tržišnu maksimu našega doba: „Uzmite što možete, čuvajte što ste uzeli!“.

Nije sve u snazi

Nejasno je u njegovu slučaju – to će, vjerojatno, tek sud ustanoviti – koliko je Zdravko Mamić pomogao njemu, a koliko je Modrić pomogao Mamiću. Može svatko suditi kako mu je drago, ali Mamić je prihvatio mladog prognanika kad nije imao druge zaštite, i dao mu utočište kad je bio sam na svijetu. Da se oslanjao samo na menadžerski njuh, sumnjao bi više, jer je mogao znati da nije prošao u Splitu. Ili mu je vrhunski Bobanov primjer o Hajdukovim kriterijima bio dodatni razlog da dobro promisli prije nego što ga i on odbaci ili prihvati. Znao je i Mamić – što u Splitu nisu dovoljno valorizirali – da Bernard Vukas, vjerojatno najveći igrač Hajduka svih vremena, nije bio osobite fizičke konstitucije, i da bi Modrić mogao biti novi Vukas, samo obrnutoga smjera kretanja. Tada još nitko nije mogao očekivati da će se pojaviti Lionel Messi, i pobiti uvjerljivo teoriju po kojoj je nogomet atletska disciplina, sport brzine i mišića. Tko danas misli da bi Vukas bio samo provincijski dribler, a Boban dekadentni virtuoz na terenu, s Modrićem mora mijenjati mišljenje: tko zna, zna za sva vremena. Nisu slučajno Bobanu potekle suze na Modrićevoj krunidbi. Ako je samo izuzetak koji potvrđuje pravilo da su u nogometu zavladali snagatori, njegova veličina – kao i Vukasova i Bobanova prije njega – svjedoči o tome da je nogomet igra, i da su igrači umjetnici lopte, a ne fizički radnici.


U eri Luke Modrića dogodile su se u nogometu, i uopće u sportu, dvije velike mutacije koje ga nisu uništile, a nije ni on uništavao njih: zavladali su novac i snaga. Atleti dominiraju svuda: košarka je uvijek bila sport visokih ljudi, gorštaka u našim uvjetima, a s vremenom su fizički uvjeti postali još dominantniji; u odbojci više nema igrača ispod dva metra, osim da skuplja servise protivnika; rukomet je sve više sport visokih, jakih i hrabrih, pa je Nikola Karabatić mogao napraviti veću karijeru od Balića, iako su našeg igrača zvali Mozartom; u tenisu stručnjaci kažu da Borni Ćoriću nedostaje desetak centimetara da bude konkurentan igračima koji nisu talentiraniji, ali su viši i jači od njega; u boksu je Joshuina prednost pred Povjetkinom bila u visini i dužini ruku. Nije, ipak, sve u visini i u snazi, nešto se mora pitati i za talent, koji se ne izražava običnim metrom. Michael Jordan nije bio najviši, a najbolji košarkaš svih vremena postao je zato što je ujedinio u sebi sve druge košarkaške vrijednosti; Roger Federer je vidljivo niži od Marina Čilića, ali pobjeđuje zato što je siguran u sebe, što može dati ono što posjeduje. Nije se Luka Modrić osvećivao prirodi što nije atlet kao Ronaldo, što nije brz kao Bale i što nije virtuoz kao Messi. On ne trči najbrže, ali brže misli od drugih, glavu koristi drukčije od nebeskih skakača i pušta lopti da ga zamjenjuje na terenu. Nogomet je za njega igra u kojoj postoji sloboda, ne samo disciplina, u kojoj vlada odgovornost, ne samo trenerska prisila, gdje se traži solidarnost, ne samo individualnost. Dok su igrali zajedno, Ronaldo je svoj golgeterski ego zadovoljavao zahvaljujući i Modrićevim loptama, koje u odsudnim trenucima dobivaju oči. Njegova igra djeluje jednostavno i predvidivo, a od nje nema efikasne obrane. Zato je postao prvi.

>> Pogledajte i ljubavnu priču Luke i Vanje

Novac je toliko zarazio sport da i mudri Neven Spahija govori neoprezno da u američkoj košarci ima toliko dolara da to „nije normalno“. Nitko nije lud da pljune u tanjur iz kojeg jede, svi se za tim povlaštenim stolovima ponašaju po klasičnim pravilima tržišta, koje je još Erasmo Rotterdamski predvidio, oslanjajući se na egoističnu prirodu čovjeka: tko ima, hoće imati više. Vjerojatno Luka Modrić nije – poslije senzacionalnoga uspjeha u Rusiji – nametao temu o svome preseljenju u Italiju; toliko bi se ljudi oko njega dobro omastilo da je stvarno prešao granicu da je zvučala sasvim uvjerljivo cijela dramatizacija oko menadžerske bure u čaši šampanjca, koja je na kraju ispala prazna. Proždrljivim menadžerima nije kolač preko brka došao do usta. Neymara svako toliko sele iz Pariza, a tamošnji šeici radije bi prodali Eiffelov toranj nego da puste svojeglavoga Brazilca za nekoliko milijuna barela crnoga zlata. I Modrić je sada zaštićena vrsta: nije na prodaju! Nogomet se ne izražava samo u novcu, mjeri se i u prestižu. Real ima najboljeg igrača svijeta, iz jedne male, egzotične zemlje, za koju ne bi nitko po boljemu ni znao da neće s Francuzima igrati dva finala u elitnim sportovima u samo nekoliko mjeseci. Za Luku Modrića čulo je i svako dijete u afričkome selu, ako je tamo došla struja. Prije pola stoljeća svatko je mogao napamet izdiktirati imena desetak državnika; danas pamte sportaše, elitu u koju se, na velika vrata, uključio i jedan Hrvat.

Glasovi za Modrića išli su najprije njemu, talentu i zaslugama u igri hrvatske reprezentacije, ali i trostrukog uzastopnog prvaka Europe. Smiješio se kiselo nagrađeni Zlatko Dalić, njemu je jasno da bez Modrića ne bi bio treći trener na svijetu, smiješio se iskreno nagrađeni Zinedine Zidane, njemu je Modrić omogućio nastavak karijere, samo na drugi način i na drugome mjestu. Modrićev se genij sastoji u tome što je dao život nečemu što je postojalo i prije njega; glavni konkurent, Messi, to je prepoznao, i dao glas Modriću, donedavni suigrač, također konkurent, Ronaldo, dao je svoj glas obrambenom suigraču Varanneu, koji mu u cijeloj sezoni nije dodao dvije lopte. Portugalac je još jednom potvrdio loš glas da od sebe ne vidi druge. To što nije došao ni u Monaco, kad je Modrić proglašen najboljim igračem Europe, ni u London, kad je Modrićeva vladavina proširena na cijeli svijet, neće ništa umanjiti na igračkoj veličini sadašnjeg Mandžukićeva kolege iz Juventusa. Gubi tako simpatije: Messiju je svojedobno i mogao priznati da je ispred njega, Modriću ne može. U glasovima za Modrića bilo je i izjašnjenja protiv Ronalda i njegove arogancije, i protiv Messija, i njegove dominacije. U odnosu na njih, Modrić je za nogometni svijet nešto novo, opet veliko i vrijedno da ih obojicu skine s trona. Nije on u stanju izvesti Ronaldove škarice, niti kao Messi nanizati pet igrača, prije nego što zabije gol. Ako je ispred njih na svim listama, to znači da posjeduje drugu vrstu moći koja se ne izražava izravno u golovima. Ali se itekako računa u konačnome rezultatu.

Uteg bivšega gazde

Najgore što bi se, poslije krunidbe, moglo dogoditi novome kralju nogometa je to da ga zadesi sudbina sretnika koji je preživio pad aviona, a potom stradao na pješačkom prijelazu. Modriću se dogodio fantastičan uzlet u nebo, a mogao bi pasti na pravosudnoj zebri koju mora prijeći želi li se izvući iz Mamićeva zagrljaja. Nastavak sudske trakavice sigurno neće biti dosadan, s obzirom na ličnosti koje su u nju upletene. Je li Modrić omogućio Mamiću da se obogati na račun Dinama, je li mu ustupio dio svojih prava (i novca), neće se znati do pravomoćnosti presude. Bio bivši gazda hrvatskoga prvaka oslobođen ili osuđen, Modrić je prema njemu pokazao crtu zahvalnosti koja može biti sudski kažnjiva, ali je ljudski, ipak, shvatljiva: Mamić mu je omogućio da preživi progonstvo i da može postati najbolji igrač nogometa na svijetu. Ima li to cijenu, to znaju oni, možda će saznati i sud. Je li Luka Modrić lagao pod zakletvom ili nije, to će također utvrditi sud, ako do suđenja dođe. Državno odvjetništvo nije (još) podiglo optužnicu; po analogiji, vjerojatno hoće kad je tako postupilo prema Dejanu Lovrenu, koji je u istome položaju, zbog promjene sudskoga iskaza. Što može biti dalje, to ni dragi Bog ne zna; čudni su u Hrvatskoj putevi pravosudni. DORH-u trebaju saveznici u borbi protiv Zdravka Mamića. A opet, postoji i u nas institut nagodbe, postoji i mogućnost pomilovanja. Hrvatsko pravosuđe polaže u Modrićevu slučaju ispit iz elementarne materije jednakosti građana pred zakonom, na kojem je toliko puta padalo. Bogati Luka Modrić, najbolji nogometaš svijeta, pred pravosuđem je, načelno, u istome položaju kao i prosjak: s njim pravosuđe – kako je svojedobno govorio veliki zaljubljenik u nogomet Albert Camus – može na jednoj strani dobiti ono što će na drugoj izgubiti.

Neće biti lako sucima da zadovolje sve i – Luku Modrića. Slavni Ingmar Bergman morao je, svojedobno, bježati iz Švedske, zbog antibergmanovske harange koja je nastala poslije otkrića o poreznoj prijevari. U autobiografiji „Laterna magica“ Šveđanin daje opravdanje koje bi moglo biti i Modriću od koristi. „U cijeloj priči – piše redatelj – mogu priznati jednu pogrešku: potpisivao sam papire koje nisam čitao i još manje razumio“! Mora se znati da u raslojenoj i siromašnoj Hrvatskoj rastu sve vrste socijalne osjetljivosti i da ih vlasti svesrdno podržavaju kad zbog 10 kuna oduzimaju kruh siromasima. Kako će mase reagirati dođe li Modrić na sud zbog zaštite Zdravka Mamića? Braniti svoga heroja ili okrenuti leđa „đavoljem svjedoku“? Sportaši koji rade u Hrvatskoj primaju bogatstvo u odnosu na prosječnoga Hrvata, a crkavicu u odnosu na najskuplje hrvatske igrače koji u inozemstvu spadaju u kategoriju povlaštenih građana. Nova bi revolucija, dođe li ikad do nje, mogla u raskošnim vilama i ljetnikovcima tražiti svoje zimske dvorce. Što je previše možda i sa šećerom postane gorko. Sport, istina, pacifizira socijalne frustracije ljudi, nogomet i na terenu i u publici afirmira klasu koja teško može računati na bolju afirmaciju u drugome poslu. Novac u sportu također je globalna ideologija. Zapad je dobio hladni rat jazzom, Beatlesima i golim grudima; dalje pobjeđuje izvozom nogometa u Kinu koji ondje služi ili za domaće pranje novca ili za opijanje siromašnog naroda. Na tome poligonu za islužene zvijezde možda završi i Luka Modrić kad ne bude mogao trčati; dok može misliti, držat će se Europe. Tu je okrunjeni kralj jedne igre koja nije manje važna zato što je zovu sporednom. Kad će doći vrijeme da Hrvatska ima svoga Modrića u najvažnijoj stvari na svijetu? Pa makar i na drugome mjestu.