Koliko je velika njegova bronca – prva hrvatska medalja osvojena na Paraolimpijskim igrama – Bruno Bošnjak (34) uvjerio se tek jučer po 30-satnom povratku paraolimpijske reprezentacije u Zagreb. Službeni dio dočeka u hotelu Antunović ovom simpatičnom snowboarderu dao je do znanja da je i državnim institucijama njegov domet važan. Izmijenilo se čak sedmero govornika, među kojima je bila i državna tajnica za sport Janica Kostelić.
– Znao sam da je to nešto veliko, da sam se upisao u povijest, no tek sada shvaćam koliko je to i Hrvatskoj važno, čak i ljudima koje ne poznajem, pa se nadam da će to donijeti nešto sportašima s invaliditetom.
Stradao kao sportaš
Predigra tome bio je spontani doček u zagrebačkoj zračnoj luci koji ga je pomalo i ganuo. Njega, Hrvata koji već više od četvrt stoljeća živi u Austriji, dočekali su prijatelji iz Dubrave koji su mu doček priredili i kasno navečer na veselici u njegovu starom kvartu.
– Moj krsni kum dr. Krešimir Starčević organizirao je da nas dočekaju tamburaši, i to ne bilo kakvi, nego oni elitni kao što su Gazde. A ja obožavam tamburašku glazbu. Slušam ja i modernu glazbu, no tamburice su neka vrsta moje veze s domovinom, odmah mi potaknu patriotske misli, raznježim se....
– Najprije sam se s roditeljima odselio u Klagenfurt, a poslije sam se, radi studija mehatronike, preselio u Linz. Tako ću i ovu medalju s prijateljima slaviti na te tri lokacije.
Nije zaboravio zahvaliti roditeljima za koje je kazao da su s njim, nakon njegove dvije velike nesreće, prošli jako puno.
– Njihove muke bile su veće nego moje. Prva nesreća dogodila se pri nastupu u snowboardu kada mi se zdrobio peti vratni kralježak, a druga nakon pada s brdskog bicikla kada sam slomio drugi i treći vratni kralježak. Oni su očito puno znali o stanju moje kralježnice te da to baš i ne izgleda dobro, jer postojala je opasnost da ostanem u kolicima. Bojao sam se da me neće podržati, pogotovo nakon druge nesreće, no oni su se maknuli u pozadinu. Osjećao sam da su se borili da mi pokažu da im je to u redu, a znam da im je bilo teško jer su me uspoređivali sa sinom od prije nesreće, no ja sebe nisam tako gledao. Zapravo, znao sam da mi nije prerezana leđna moždina i da se mogu oporaviti. Na koncu su i oni shvatili da je moj život moj i da bez toga ne mogu pa me za vrijeme ovih Igara i mama prvi put gledala bez straha dok sam vozio i to mi je jako puno značilo. Jer ne želim da žive u strahu.
Lijeva strana jako oštećena
A tako je i bilo. Oporavio se do mjere da može sam upravljati automobilom bez posebnih prilagodbi.
– Imam automatik i to je sasvim u redu. Meni lijeva ruka ne funkcionira najbolje, no šaka mi se zbog spazma stisne tako da mogu čvrsto držati volan. Bilo mi je čudno da mi nisu uzeli vozačku jer u takvim situacijama mnogi ostanu bez nje pa moraš ponovno polagati vozački, no ja nisam morao.
Osim lijeve ruke, kod njega je problematična i lijeva noga.
– Lijeva mi je noga dosta ukočena i to je kategorija invaliditeta po kojoj se ja natječem. S obzirom na problem s lijevom rukom, ja se na startu ne mogu najbolje odgurnuti pa to moram nadoknađivati na stazi.
Kaže da je u Pyeongchangu prvi put imao ono što drugi imaju cijele sezone.
– Ja uz sebe imam trenera Tomljanovića, koji radi četiri posla istodobno, a veliko olakšanje bilo bi mi kada bih imao pravo na fizioterapeuta. Jer, što se više napinjem, to mi se više stvrdne mišić, a u snowboardu je izuzetno važno da ste “mekani”. I zato bi mi bilo jako važno da me fizioterapeut može pripremiti za utrku kao što je to bilo sada na ovim Igrama.