U slalomskoj utrci snowboarda Bruno Bošnjak jučer je u Pyeongchangu osvojio broncu.
- Da nisam pao u trećoj vožnji možda bih bio i za stubu ili dvije više, no presretan sam i ovako.
Da mu sreća nije okrenula leđa, Bruno bi možda nastupio prije mjesec dana na Olimpijskim igrama zdravih sportaša.
- Uoči Igara u Torinu 2006. pao sam tako da sam zdrobio peti kralježak u vratu, što me paraliziralo da sam mogao micati samo glavom i ramenima. Srećom, već za 45 minuta, zahvaljujući dežurnom helikopteru, bio sam na operaciji, a od početka rehabilitacije bio sam pozitivan i borben pa sam svakih nekoliko dana uspijevao pokrenuti neki novi mišić, a tek nakon pola godine sam hodajući otišao s rehabilitacije. Bez obzira na solidan oporavak, od svog olimpijskog sna morao sam se oprostiti, a na ovo nisam ni pomišljao jer u to vrijeme parasnowboard nije ni postojao.
Dvije velike nezgode
Osam godina kasnije, taj put uoči Sočija, dogodila mu se nova nezgoda.
- Vozio sam se šumom brdskim biciklom, precijenio svoje mogućnosti i odletio preko upravljača. Udario sam u kamen i slomio drugi i treći kralježak, no ovaj put nisam bio paraliziran. Zapravo, pridigao sam se i došao do parkirališta, gdje je do mene došla bivša djevojka, a tek u bolnici dijagnosticirali su mi dva slomljena kralješka. Pola godine se nisam smio kretati, nisam uopće smio napinjati mišiće, a onda sam se opet vratio sportu pa i danas igram ragbi u kolicima, a zimi se bavim snowboardom.
Kada se vratio u natjecateljsku formu, obratio se Hrvatskom paralimpijskom odboru i dogovorio da će nastupati na ZOI.
- Kada sam se 2006. teško ozlijedio tada me nitko iz HOO-a nije ni nazvao da me pita kako sam, no sada je sve drukčije. Vrlo sam zahvalan ljudima iz HPO-a koji me svo ovo vrijeme podržavaju i ljudski i financijski.
Nakon svega što je preživio i proživio, postoji ograničenost kretnih mogućnosti koja ga čini invalidnom osobom.
- Lijeva noga mi je dosta ukočena, a na desnoj ne osjetim bol ni toplinu i hladnoću. Na lijevoj ruci ne mogu micati prste, dijelom ni dlan, a ne funkcionira mi ni triceps pa mi je lijeva ruka “v riti”. No, na sve sam se priviknuo i mogu sam živjeti.
Uza sve te motoričke i biomehaničke probleme, kako se uspijeva održati na dasci?
- Nekako sam uspio biti usklađen. Zapravo, bolje bordam nego što hodam. Kada me ljudi vide da bordam ne bi pomislili da imam takvih problema kao što se to da naslutiti kada me vide dok hodam. Inače, ja sam jedini koji vozi u tvrdim pancericama i svi se tome čude. No, s obzirom na to da imam spazme i čim stanem na prste noga mi počne drhtati, zato mi pancerice i dobro dođu jer mi fiksiraju nogu. Sve u svemu, imam dobar osjećaj za svoje tijelo. Za takvu borbu koju vode invalidni sportaši potrebna je ogromna volja.
- Tijekom rehabilitacije vidio sam ljude koji su motivirani i one koji nisu i među njima se u napretku primijeti velika razlika. Ja sam od početka bio motiviran i pozitivan, nisam se htio predati. Nisam htio sjediti doma i čuvati se. Radije ću uživati u životu i izgubiti glavu s 50, nego ništa ne raditi i sjediti doma do 80. Možda je tako zato što sam bio blizu kraja pa sada više želim živjeti punim plućima.
U Austriji od sedme godine
Sport je, čini se, sjajno sredstvo tjelesne rehabilitacije, ali i socijalizacije za invalidne osobe.
- Invalidi koji se bave sportom puno su pozitivnije osobe od ostalih. Oni koji se ne predaju puno se lakše snalaze i u svakodnevnom životu, čak imaju i ljubavni život, za razliku od onih drugih koji se puno lakše deprimiraju, propiju... Vidljivo je da sportaši invalidi imaju bolji život od običnih invalida. Često mi kažu “meni nije ništa, a ne da mi se vježbati, no kada vidim tebe to me potakne...” a to onda i meni daje snagu i govori mi da to što radim ima smisla.
Bruno već više od četvrt stoljeća živi u Austriji, no to se u njegovu govoru ne može primijetiti.
- Kada sam imao sedam godina, moja mama, inače medicinska sestra, dobila je posao, a nakon toga smo za njom otišli tata i ja. Lijepo mi je u Austriji, imam tamo svoj život i prijatelje, no jako volim Hrvatsku. Obožavam doći u Hrvatsku i slušati tamburaše.
