Čini se da bi se ustaliti mogla praksa da uoči najvećih svjetskih sportskih natjecanja – kao što su Olimpijske igre i Svjetsko nogometno prvenstvo – na scenu stupaju organizacije za zaštitu ljudskih prava koje onda temeljito pretresu stanje ljudskih prava u zemlji domaćinu. Tako je ove godine bilo s Japanom i Olimpijskim igrama koje su se trebale održati u toj zemlji, ali je trenutačno neizvjesno hoće li ih uopće biti.
Reagirao i Thomas Bach
“Udaren sam toliko puta da sve te udarce ne mogu prebrojiti”, naslov je izvješća od 67 stranica organizacije Human Rights Watch koje se odnosi na nasilje nad djecom sportašima u Japanu. S obzirom na to da su u istraživanju iznesena iskustva 800-tinjak anonimno anketiranih japanskih sportaša uključujući i određeni broj kandidata za nastup na Olimpijskim i Paralimpijskim igrama, i da se njih 50-ak požalilo da su bili podvrgnuti nasilju, dokument je dospio i na stol predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Thomasa Bacha. A on je odmah na razgovor pozvao predsjednika Japanskog olimpijskog odbora Yasuhira Yamashitu.
A dotični gospodin olimpijski je pobjednik iz 1980. i četverostruki svjetski prvak iz tog vremena, borac koji devet godina nije pobijeđen. A s obzirom na to da je i on prošao kroz militaristički režim japanskog odgoja sportaša, Yamashita zacijelo zna o čemu izvješće HRW-a govori. A u njemu se tvrdi da su mnogi japanski sportaši kao djeca bili objekti fizičkog, seksualnog i verbalnog iživljavanja njihovih trenera. A neki su, oni koji to više nisu mogli trpjeti, čak i digli ruku na sebe pa je tako jedna mlada kopljašica u svom oproštajnom pismu, ranih 80-ih, napisala:
“Umorna sam od batina, umorna sam od plakanja i zato ne želim više biti na ovom svijetu.”. U uznemirujućem izvješću kaže se da su djeca sportaši kažnjavani šamarima, udarcima nogom, palicama ili bambusovim štapovima, uskraćivanjem vode, gušenjem, pucketanjem biča pa i seksualnim zlostavljanjem. Stoga Human Rights Watch traži odlučnu reakciju japanskih vlasti da obustavi praksu nazvanu “taibatsu” koja se odnosi na nepisano pravo autoriteta da se s podređenima obračunava nasiljem. Slučajevi zlostavljanja događali su se daleko od očiju javnosti, a jedan koji je otkriven bio je slučaj trenera ženske džudaške reprezentacije Ryuija Sonode koji je morao dati ostavku nakon što se na njega, uoči Olimpijskih igara u Londonu, potužilo 15 sportašica. A baš je to ono što, za prvu ruku, želi HRW, da maltretirana djeca i njihovi roditelji imaju nekakav SOS telefon i da znaju kome se mogu službeno požaliti i prijaviti trenere nasilnike.
Ostavio sam to iza sebe
Kad je već japanski džudo u pitanju, prisjetili smo se jednog od naših razgovora s olimpijskim pobjednikom iz 2008. Satoshijem Ishiijem, danas japanskim Zagrepčaninom. Tada nam je rekao da je i on bio podvrgnut trenerskom nasilju, no nije htio iznositi pojedinosti. Baš kao i nedavno kada smo mu poslali članak u kojem se govori o intervenciji Međunarodnog olimpijskog odbora na tu temu.
– U posljednje vrijeme nisam čuo za takve incidente. Novi naraštaji sportaša očito ne prolaze takvu torturu. U moje vrijeme bilo je dosta fizičkog i verbalnog discipliniranja, uključujući i na meni. A bilo je i maltretiranja između sportaša međusobno – kazao je Ishii i naglasio:
– Mogu samo reći da sam doživio i fizičko i psihičko maltretiranje i da je fizičko bilo puno lakše od psihičkog.
Nadamo se da Ishii nije bio jedan od onih koji su pokušali dići ruku na sebe?
– Ne želim se prisjećati tog razdoblja sportske karijere. Bio sam vrlo mlad i to sam ostavio daleko iza sebe. Uostalom, ništa od onoga što prolazim danas ne može se usporediti s time što sam prošao i zato se s današnjim izazovima suočavam puno lakše.
Šteta od zlostavljanja djece je čak 16 milijardi dolara godišnje
Zapanjujući je rezultat istraživanja samih Japanaca u kojem se tvrdi da je društvena šteta od zlostavljanja djece u Japanu
2012. godine bila najmanje 16 milijardi USD. Riječ je o izravnim (jedna milijarda) i neizravnim troškovima rada (15 milijardi) na posljedicama zlostavljanja i oni se čine još više stravičnima zna li se da je šteta od potresa i tsunamija u Fukushimi 2011. bila 19 milijardi USD. U tom istom izvješću navodi se iskustvo anonimnog mladog košarkaša koji se požalio da ga je trener udario u bradu i da je osjetio krv u ustima.
– Devedeset posto mojih suigrača doživjelo je fizičko zlostavljanje. Šalili smo se na račun toga: “Još nisi dobio batina, kad je tvoj red?”
Drugi košarkaš svjedočio je da je trener udario njegova kolegu tako jako da mu je slomio nos:
– Na treningu sam vidio da trener udara igrače, vuče studente po podu i u lice im baca vruću kavu. Takvo trenersko zastrašivanje često je u srednjim školama.
Iskreno, otkako su ih prestali tući, Japanci su poprilično podbacili u sportu.