Nedavno ustoličenje Stipe Miočića, Amerikanca stopostotnih hrvatskih korijena, u najvećeg teškaša svih vremena najjače organizacije slobodne borbe (UFC) ponukalo nas je na priču o fenomenu ovog sve popularnijeg hibridnog borilačkog sporta. A za njega, a zovu ga još i MMA (Mixed Martial Arts), često ćete čuti epitet da je i najbrže rastući sport današnjice.
I doista, sačinjen od svih mogućih borilačkih umijeća, MMA je sve popularniji sport ne samo među ljubiteljima kontaktnih borilačkih sportova već i među mladeži s viškom energije. Ta reminiscencija gladijatorskih borbi iz staroga Rima ili antičkih Olimpijskih igara (kada se takvo što zvalo pankration), očito je nešto što je privlačno za nove naraštaje publike koja voli sportove tipa "tko leži ne bježi". Uostalom, u oblikovanju MMA sporta ugrađeno je i ono vječno pitanje koji je borilački sport najefikasniji i najubojitiji, a kako to saznati nego sučeliti praktičare različitih borilačkih umijeća pod kišobranom jedinstvenih pravila.
Po zanimanju fanova, ali ne i po zaradama sportaša, MMA je postao konkurent profesionalnom boksu, a s obzirom na pravila MMA se smatra brutalnijim jer u tom sportu borba može završiti i s udarcem laktovima, koljenima, gušenjem, polugom na zglobovima pod prijetnjom loma ekstremiteta. No, za razliku od boksa gdje o tome odlučuje sudac ili borčev stožer, iz svih tih situacija MMA borci imaju mogućnost izlaska svojom voljom. Naime, ako vas netko guši tako da biste mogli izgubiti svijest ili vam izvlači ruku tako da bi ju mogao slomiti, vi uvijek možete tapkati. Bilo po podu ili po tijelu protivnika što mora vidjeti i sudac dotične borbe.
O tome zašto i kako je nastao MMA popričali smo s Hrvatom koji je sudjelovao u njegovoj evoluciji. Što na globalnom, a što na lokalnom planu. Naime, Orsat Zovko najuspješniji je hrvatski promotor borilačkih sportova koji se afmirao kao menadžer Mirka Filipovića, kao čovjek koji je u Zagreb doveo K-1 i UFC i koji se etabilirao kao vlasnik i pokretač godinama najjače hrvatske promocije Final Fight Championship (FFC) koju je, u međuvremenu, preselio iz Europe u Las Vegas.
- Dva momenta su važna za nastanak MMA sporta kakvog danas poznajemo. Jedan je bio teškaška monotonost u boksu koju su nametnula braća Kličko i odlazak boksačkih superheroja kao što su bili Mike Tyson, Evander Holyfield i Lennox Lewis. Drugi je da su neki pametni ljudi kupili, u tom trenutku, besperspektivan brand i od njega napravili spektakularnu organizaciju kao što je ovaj današnji UFC.
Ti spretni biznismeni su bili braća Frank i Lorenzo Fertitta koji su tada napravili sjajan posao s jednim, u poslovnom svijetu, nepopularnim potezom zvanim "neprijateljsko preuzimanje".
- U drugoj polovici 90-tih i početkom 2000-tih u Japanu se dogodilo da je K-1, vodeća organizacija kikboksa, zbog nekih internih ratova počeo slabiti što je iskoristila organizacija Pride i nametnula tržištu profesionalnih borilačkih sportova takozvani "ultimate fight". Kada se Pride razmahao i počeo privlačiti i najbolje američke borce, u UFC-u su shvatili da će skuplja priča biti ako se budu morali boriti protiv Pridea nego da kupe tu istu organizaciju. Ne zadugo, UFC je organizirao presicu i objavio da se Pride gasi. Tako su jednim udarcem napravili sebi dvije koristi. Najveće konkurenta su uništili, a sebe uzdigli iznad svih.
Dakako, ističe Zovko, još je tu nekoliko čimbenika koji MMA čine fenomenom sporta današnjice.
- Kao što rekoh, u boksu je ponestalo superzvijezda, ljudi više nisu htjeli gledati uspavanke od 12 rundi, kikboks se razvodnio u previše organizacija pa su ljudi poželjeli alternativu. U međuvremenu, UFC je uložio ogromne novce i postavio visoke standarde koji očito za druge trenutno nisu dostižni. Ono čega se UFC drži jest i insistiranje na atraktivnosti njihovih boraca. Vi možete imati četiri pobjede u pet borbi, ali ako niste atraktivan borac oni s vama neće produžiti ugovor. Zato sam i ja svojim borcima u svlačionici, prije priredbe, znao reći da onoga tko u borilištu ne bude dao 150 posto više ga nećemo zvati. A isto tako, netko može izgubiti meč, ali ako je u ringu ostavio sve što ima dobit će opet priliku.
Pitanje svih pitanja jest može li takav MMA, kakvog vidimo danas, ikad prestići profesionalni boks?
- Činjenica jest da je boks na najvišoj razini još uvijek daleko plaćeniji od slobodne borbe najviše razine. Razlog tome je što je boks i olimpijski sport i što je više "mainstream" od MMA pa je šira sportska publika još uvijek više zainteresirana za boks. Tu mislim na ljude koji nisu zagriženi borilački fanovi, takvi još uvijek više žele gledati boks jer im je jednostavniji za pratiti. No, s druge strane, MMA je u nekim stvarima boks već prestigao. Naime, UFC je ovog trenutka najskuplji sportski brand na svijetu što je možda suludo, dijelom i umjetno napumpano, no činjenica jest da je UFC prije par godina prodan za 4,2 milijarde USD, a nema tog sportskog kluba na svijetu koji vrijedi više od toga.
Negdje uoči preuzimanja Pridea od strane UFC-a (2007.), Mirko Filipović učinio je prilično pametan potez i pravovremeno prešao pod UFC-ovu zastavu. Kao da je znao što se sprema. A govorimo o čovjeku koji je pokrenuo (r)evoluciju. Naime, Mirko je bio prvi kikboksač koji se usudio upustiti u borbu s parteraškim majstorima poput džudaša, karataša, džiju-džicu boraca...
- To je bio strašno važan trenutak za ovaj sport jer on je pokazao da i borci naviknuti na udarce šakom i nogom, oni koji nisu imali doticaja s hrvanjem, brazilskim džiju-džicuom i sličnim vještinama, mogu napraviti svjetske rezultate u slobodnoj borbi. Dakako, nije svatko u glavi Cro Cop pa je bilo i onih koji su mislili da mogu, ali nisu bili spremni na odricanje, na takvu samodisciplinu kakvu je imao Mirko. A ja nisam upoznao puno boraca koji nisu barem nešto od ovoga činili, koji nisu ni pušili ni pili ni tulumarili niti se drogirali.
A takav spartanski pristup, tvrdi Orsat, Mirku se vratio sa daškom "ratne sreće". U jednom vrlo važnom trenutku ne samo za njega osobno nego i za sport koji se zove "mješovite borilačkim umijećem".
- Poklopilo se da mu je u toj prvoj borbi, tada za sve strašni Fujita, naletio na koljeno i da mu je pukla čeona kost. Kažem, on je taj moment fortune itekako zaslužio. Mirko je bio vrhunski kikboksač i solidan boksač i kao takav ušao je u priču s kojom nema veze i u kojoj ne može proći svatko. Jer da mogu onda bi to pokušali i borci poput Petera Aertsa, Remyja Bonjaskog, Sammyja Schilta, no nisu se usudili. Od svih tih sjajnih Nizozemaca uspio je samo Overeem.
U svojim najboljim danima Cro Cop je bio strašno popularan, ponajprije zbog svojih nokauta udarcima lijevom nogom u glavu (high-kick) pa je jedan engleski novinar napisao "desna noga - bolnica, a lijeva noga -groblje" što se i danas često koristi u tekstovima o umirovljenom hrvatskom gladijatoru.
- Zbog Mirka su mnogi klinci ne samo u ovim krajevima nego i u svijetu počinjali trenirati MMA. Da nije bilo Cro Copa, u ovom dijelu svijeta MMA sport bi bio na posve drugačijoj, nižoj, razini no što je sada.
U međuvremenu, slobodna borba se toliko etabilirala da se MMA borcem, kao što je to bilo isprva, više ne postaje tako da si najprije bio dobar hrvač, džudaš ili kikboksač pa se tek onda uputiš u mješoviti borilački sport već se on kao takav sad već trenira od malih nogu. Odmah se, istovremeno, podučavaju (kik)boksačke, hrvačke, džiju-džicu, te-kvon-do ili pak karate tehnike i sve se to sklapa u jedan u "multitasking" borilački organizam. Doduše, takvi klubovi, a jedan takav je i American Top Team u Zagrebu, imaju specijaliste za više borilačkih vještina kroju čiju obuku ipak dođe do naglaska na tehnikama koje nekome više odgovaraju po njegovim psihofizičkim osobinama. Naime, i dalje će rijetkost biti borci koji rade sve dobro a uvijek će biti onih koji sve vole rješavati na nogama ili pak onih koji jedva čekaju da vam se zalete u struk ili vas uhvate za nogu i sruše u parter da vas ondje izvrte i polugama ili gušenjima prisile na predaju.
- MMA klubovi ne samo da imaju trenere za stand-up borbu, za klasični boks, za džiju-džicu i hrvanje, već imaju i specijalizirane trenere samo za određeni dio tehnike. Evolucija ovog sporta otišla je jako daleko i tko je spreman razraditi priču do najsitnijih detalja taj ide naprijed. Prije bi se borci pouzdali u svoju primarnu borilačku vještinu i tome bi pridodali kondicijsku pripremu, a sada je to prilično sofisticirano. U sve se uključila i sportska znanost, tu su i kemija i elektronika - kazuje hrvatski promotor.
Kad smo već u tjednu u kojem se Stipe Miočić slavi svoju, rekordnu četvrtu, obranu naslova svjetskog teškaškog prvaka, što je taj sin hrvatskih iseljenika sa svojom reputacijom "blue colar" reputacijom donio ovom sportu?
- Donio je jako puno u sportskom smislu, a mogao je puno više da je imao bolji menadžment. Ima sjajne trenere, ali ne i ljude koji mu vode poslovni dio karijere. Pa ne može se dogoditi da jedan Alistair Overeem dobije više u svojoj prvoj borbi u UFC-u nego što je Stipe dobio za svoju četvrtu obranu naslova. A dogodilo se to da je u njihovoj međusobnoj borbi Overeem kao izazivač imao veći honorar nego Stipe kao aktualni prvak. To s Overeemom primjer je vrhunskog menadžmenta, a Stipin menadžment je na stolu imao vrhunski materijal ali ga nije iskoristio već se Stipe, na neki način, sam stvorio. A na takvom tržištu kao što je američko, Stipe je već trebao zaraditi na desetine milijuna dolara.
Zar je moguće da takva poslovna prilika nije iskorištena? Što je to trebalo činiti da Stipe ima veći status no što ga ima i da zarađuje puno više?
- Za čovjeka s takvim srcem, takvom snagom udarca i otpornošću na udarce nikad se ne bi smjelo reći da nije zanimljiv sponzorima. Štoviše, baš tu činjenicu da je skroman čovjek, da je obiteljski tip, da nije lud, trebalo je iskoristiti da bude najatraktivniji na svijetu. A sve je to ostalo neiskorišteno, loše su ga ispromovirali, a posebno ne kroz tu priču o njemu kao vatrogascu, čovjeku koji spašava ljudske živote. Ta priča nije iskorištena kao što je, recimo, iskorištena priča o Cro Copu kao policajcu.
A Mirka Filipovića brendirao je upravo naš sugovornik nakalemivši mu nadimak koji se ističe čak i među "uznemirujućim" nadimcima kao što su "Korejski Zombi", "Ubojica Sjekirom", "Posljednji Car", "Američki Psiho", "Irska Ručna Bomba", "Anđeo Smrti", "Rođeni Ubojica"...
- Po pisanju jednog američkog borilačkog portala, i danas je Cro Cop najprepoznatljiviji nadimak u svijetu kontaktnih borilačkih sportova. U tim poratnim godinama bilo je važno da se čuje ime Hrvatske, a kako je Mirko bio student policijske akademije, ja sam od toga napravio priču da Japanci misle da je on oslobodio Hrvatsku. Pa Cro Cop je sad već davne 1999. imao svoj "book" koji je izgledao kao da je došao iz Holywooda pa mi nemojte reći da je to sada, pa i još bolje od toga, nemoguće učiniti i sa Stipom Miočićem. Pa on bi sada trebao imati status "Kapetana Amerike", tu odmah iza Supermana i Batmana.
Jedan od najbolje ispromoviranih boraca ikada, čija je reputacija otišla iznad njegovih stvarnih borilačkih vrijednosti svakako je Conor "Notorious" McGregor. "Notorni" Irac stalno se kretao po rubu provalije i sada je najbogatiji MMA borac ikada čije se bogatstvo procjenjuje na 120 milijuna USD. Zašto kontroverzniji borci zarađuju veće novce?
- To što se kretao po rubu očito je privlačilo publiku. No, nije nužno da borac bude kontroverzan, ali mora biti original, imati svoju priču. Dakako, nije dovoljno glumiti idiota, već moraš biti i dobar borac, no samo oni koji imaju priču, imidž koji drži vodu, ti će zaraditi i ekstra novce.
A što je s hrvatskim "ultimate fightom", sada kada je njegov najslavniji eksponent, i pionir (Cro Cop) umirovljen?
- Cro Cop će se teško ponoviti, no mogu se nazrijeti neka imena koja imaju svjetsku perspektviu. Zasad je, u svjetskim relacijama, najviše napravio Roberto Soldić. I što se tiče rezultata i promocije. "Robocop" Soldić je jedan dobar primjer karijere koja se dobro vodi, a to čini njegov menadžer Ivan Dijaković. To je primjer jedne isplanirane karijere u kojoj je netko nešto zacrtao - zaključio je čovjek koji je u karijeri organizirao 40 borilačkih priredbi pod imenom FFC, od čega ih je već deset odradio u meki borilačkih sportova, u Las Vegasu.
100% hrvatski korijeni.