Zoran Filipović, nekadašnji sjajni nogometaš Crvene zvezde i Benfice, i treći put zaredom bio je rado viđen gost u Ulcinju, na trećem Mundijalu prijateljstva. Zoran je rođen u Podgorici i bio je izbornik Crne Gore. U karijeri nije igrao za puno klubova, ali je kao trener nanizao brojku od njih 12 različitih, a što se tiče reprezentacija, bio je izbornik Crne Gore i Libije, u dva navrata pomoćni trener Jugoslavije, pomoćni trener Srbije i tehnički direktor reprezentacije Srbije. Za Zvezdu je odigrao više od 470 utakmica, a do danas je ostao najbolji strijelac kluba s Marakane u europskim kupovima. U 59 utakmica postigao je 39 pogodaka.
U tandemu sa Savićem
– Prve nogometne korake napravio sam u Budućnosti, no kada sam imao deset godina, cijela obitelj preselila se u Srbiju, u Požarevac gdje sam igrao za tamošnje jedinstvo, klub koji je bio prilično kvalitetan, s jakim igračkim kadrom. Stanovao sam u zgradi i svaki dan se igrao nogomet na betonskim pločama ispred ulaza. Na jednom turniru u Knjaževcu igrao sam za kadete. Tamo me primijetio jedna skaut Crvene zvezde i odmah me predložio Miljanu Miljaniću, u ono vrijeme alfi i omegi kluba s Marakane. Nedugo nakon turnira došla je delegacija Crvene zvezde u Požarevac, gdje su razgovarali s mojim ocem o mom odlasku u Beograd. Sjećam se da otac nije baš bio presretan zbog te ideje. Na kraju je pristao i s 15 godina odlazim u Zvezdu – kaže Filipović.
Prvo ste igrali za juniore?
– Samo jednu sezonu, a onda sam za prvu momčad debitirao u 17. godini. Imao sam sreće jer je Lazarević, koji je tada bio prvi napadač Zvezde, otišao u inozemstvo pa sam upao. Uz mene je od napadača iz juniora bio i Bogičević, ali su njega poslali na posudbu. Naravno, poslije je i on napravio veliku karijeru. Za mene je igranje u Zvezdi bilo ispunjenje dječačkog sna. Igrati pred tako velikim brojem navijača, igrati velike utakmice ne samo u jugoslavenskom prvenstvu već i u Kupu prvaka, bila je povlastica. U početku smo nas trojica stanovali u jednom stanu na Voždovcu, hranio sam se u klupskom restoranu koji mi je bio blizu, Nisam razmišljao ni o čemu, samo o nogometu. Doduše, morao sam završiti i srednju školu, što mi nije bilo teško. Da, postigao sam jako puno pogodaka u europskim kupovima samo zato što me nitko do suparnika nije poznavao. Bio sam tek tamo neki klinac. Onda su me dobro upoznali, posebno mađarski Újpest...
Malo je nedostajalo da zaigrate protiv Ajaxa u finalu Kupa prvaka?
– Da, bilo je to 1971. godine kada smo u polufinalu igrali protiv Panathinaikosa. U Beogradu je bilo 4:1 za nas, a u uzvratu smo, spletom čudnih okolnosti, izgubili s 3:0. Bila je to utakmica koju nije mogao igrati Džajić, a on nam je bio pola momčadi. Ozlijedio se u prvoj utakmici, sad je li ta ozljeda bila namjerna ili slučajna, nikad nećemo saznati.
Zanimljivo je da ste u to vrijeme igrali u tandemu s Dušanom Savićem koji je bio isti tip napadača?
– To u današnjem nogometu ne bi moglo proći. U ono vrijeme znalo se da Savić ide na prvu, a ja na drugu stativu. I obojica smo se nazabijali pogodaka.
Za reprezentaciju bivše Jugoslavije niste upisali puno utakmica, stali ste na brojci od 13 susreta?
– Debitirao sam za reprezentaciju s 18 godina, u Leipzigu protiv Istočne Njemačke. Čak sam igrao na utakmici kada se opraštao Pelé, na čuvenoj Maracani u Rio de Janeiru. U to vrijeme imali smo jaku reprezentaciju i nije nas slučajno Brazil izabrao za oproštajnu utakmicu "kralja nogometa". Bila je nezaboravna atmosfera, igrao sam pred 150.000 navijača. Poveli smo pogotkom Džajića, kojem sam upravo ja dodao loptu, Gerson i Rivelino su preokrenuli su utakmicu, a onda je u 70. minuti Jurica Jerković pogotkom s 30 metara ušutkao Maracanu. Bio je to pogodak koji je obilježio Peléov oproštaj od reprezentacije. Brazilski O' Globo je drugi dan napisao: "Maracanã nikad nije vidjela ljepši gol." Zanimljivo je da me upravo Jerković zamijenio u drugom poluvremenu. Igrao sam tada uz velike zvijezde jugoslavenskog nogometa – Džajića, Ramljaka, Paunovića, Holcera, Petkovića, Bjekovića, Aćimovića, Oblaka...Desetak minuta prije kraja Pelé je podigao obje ruke i, sa suzama u očima, otrčao počasni krug. Dobio je nezapamćene ovacije. Nakon završetka svoj dres poklonio je igraču Hajduka, Draganu Holceru. A ja sam ga silno želio imati... Žao mi je što nisam skupio više utakmica, ali u to vrijeme konkurencija u napadu bila je velika. Ali, malo su me zaustavile i ozljede, imao sam dvije operacije, prvo meniskus, a potom sam imao puknuće mišića.
Glumio sam dvojnika
Malo tko zna da ste bili i glumac u seriji "Više od igre". Bili ste dvojnik Voji Brajoviću koji je imao glavnu ulogu.
– Inače, Voja i ja smo obitelj, dođem mu kao stric. Voja je glumio lik Becića, slavnog nogometaša iz pariškog Racinga, koji dolazi na molbu svog rođaka kojeg je glumio Đuza Stojiljković, kako bi pomogao tamošnjem Građanskom u lokalnom derbiju protiv Radničkog. Bio sam mu dvojnik u nekim scenama, driblao sam, šutirao slobodne udarce... Ali nitko nije primijetio jedan bitan detalj. Voja ima ravne noge, a moje su tipično nogometne, krive. Srećom, onaj pogodak iz slobodnog udarca dao sam iz prvog pokušaja. Nije bilo potrebe da se ponavlja scena – zaključio je Filipović.
>> Pogledajte i video