Zlatko i Niko Kranjčar najupečatljivije su pojave oca i sina u hrvatskom nogometu. Otac i sin kao Dinamove ikone za sva vremena, obojica karizmatični, maestralni, bogomdani nogometni genijalci. Omiljeni junaci nacije gdje god su se pojavljivali.
POGLEDAJTE VIDEO: Rijetko viđene fotografije Cice i njegove obitelji
Zlatko i Niko Kranjčar oduvijek su bili više od pukoga, patronizirajućega odnosa oca i sina. Njih su dvojica, kada je to bilo potrebno, bili i pajdaši koji će za obiteljskim stolom o nogometu polemizirati u ravnopravnom odnosu. Njih su dvojica jedan drugome, naravno, bili i bezuvjetna potpora; primjerice Cico Niki kada je u siječnju 2005. morao u mučnim okolnostima otići iz Dinama i izabrao Hajduk, a Niko posrnulome izborniku Cici kada je u ljeto 2006. dobio otkaz u Savezu.
Cico i Niko bili su ponekad i žestoki suparnici, tata na klupi Zagreba, a sin u dresu Dinama, a dvije godine bili su i u profesionalnoj simbiozi: Cico izbornik, a Niko reprezentativac.
Rodio se s gotovo pet kilograma
Bili su tako bliski, skladni, međusobno odani i požrtvovni, a karakterno ipak različiti. Zlatko je bio spoj iskričave inteligencije i urođenog smisla za provokaciju, dok je Niko u karakternom smislu kopija majke Elvire; oličenje profinjenosti i gospoštine, uglađen, samozatajan, pristojan i neiskvaren. Vrhunac njegove provokativnosti bila je majica s natpisom “Ponosan sam kaj sam purger”, dok je drski Cico u njegovim godinama u užarenom Skoplju na utakmici Vardar – Dinamo svojim potezima ismijavao najvećega grubijana tadašnje lige, zapjenjenoga Srbina iz Leskovca Zorana Bankovića.
Niko Kranjčar uz oca Zlatka napravio je prve nogometne korake. Cico u svojoj autobiografiji “Od Maksimira do Ulice pjesnika”, preko pera Nine Škrabe, pripovijeda:
- Niko je skroz unutra u nogometu već od svoga ranog djetinjstva. Rođen je 13. kolovoza 1984. godine. Bio je ogromna beba od 53 centimetra te četiri kilograma i 900 grama. Za razliku od Lane, bio je izuzetno mirno dijete. Elvira je često s njim dolazila na treninge, osobito za lijepih proljetnih i ljetnih dana. Tako je on rastao uz nogomet i sve ga je više i više zanimala lopta. Malo-malo pa je uletio na teren za loptom. Ubrzo su ga svi zavoljeli, postao je Rapidova maskota. Bio je na svim treninzima i utakmicama. Izlazio je prije svake utakmice s nama na teren. Kako je neprestano dolazio na igralište, stalno je nabijao po lopti, i to svojski, jer je bio mali div. Lopta mu se sve više lijepila za nogu jer je imao urođeni osjećaj za nju. Primijetio ga je direktor Rapidove škole i nagovorio me da ga dovedem u klub. Tako je Niko već kao petogodišnjak počeo trenirati sa sedmogodišnjacima...
Zlatko i Niko Kranjčar sve su nas zadivili svojom nadarenošću, osobnostima i nadasve zadivljujućim nogometnim dosezima. Obojica su kao nogometaši bili Dinamovi kapetani. Obojica su s plavima pod Ćirinim vodstvom bili prvaci; Cico 1982., Niko 2003. godine. Obojica su s Dinamom osvajala kupove; Cico 1980. i 1983., Niko 2002. i 2004. godine.
Obojica su bili reprezentativci, Cico u dvije države, Niko u Hrvatskoj. Cico je bio prvi kapetan vatrenih, a potom i izbornik, dapače prvi izbornik koji je u reprezentaciju pozvao vlastitoga sina. Zajedno su i debitirali za Hrvatsku, 18. kolovoza 2004. godine protiv Izraela u Varaždinu.
Cico je Hrvatsku vodio 25 puta, od toga je u 24 utakmice za nju nastupio Niko, svaki put u početnih 11. I opet, koliko god se taj odnos mogao činiti nepopularnim, Niko u reprezentaciji nije bio uljez niti je bio privilegiran.
– Izbornik Kranjčar prema Niki je znao i te kako biti kritičan, mnogo više nego prema ostalim igračima – kazao nam je bivši reprezentativac Jerko Leko i nastavio:
– Sjećam se utakmice s Maltom u gostima. Bio sam na klupi i mogao sam slušati kako izbornik vodi utakmicu. Stalno je korigirao i upozoravao svoga sinu Niku, koji je u jednom trenutku malo i “pukao” pa je ocu izborniku odbrusio: “Pa vadi me iz igre onda...” Zlatko Kranjčar bio je zbog sina pod velikim pritiskom javnosti, a bio je pravedan izbornik. Uvjeren sam da je time što je toliko kritizirao Niku zapravo želio iz njega izvući još više, učiniti ga još boljim. A Niko je bio vrlo dobar igrač i zaslužio je biti u reprezentaciji.
Niko Kranjčar dva je puta kao nogometaš Dinama igrao protiv tate: 2001. godine u Maksimiru bilo je 3:3, dvije godine kasnije u Kranjčevićevoj 2:0 za Dinamo. Niko Kranjčar bio je sudionik jednoga Svjetskog prvenstva i dva Europska prvenstva, a njegov tata Zlatko kao igrač nikada nije bio na velikom natjecanju.
Cico pobijedio i Real Madrid!
Niko Kranjčar godinama je igrao u jednoj od najjačih europskih liga, engleskom Premierhsipu (153 nastupa), ali nikada nije, poput svoga oca, nastupio u europskom finalu. Zlatko je u njemu bio 1985. godine u dresu bečkoga Rapida.
POGLEDAJTE VIDEO: Uspomena na Cicu
Za razliku od sina Nike, Zlatko Kranjčar nikada u karijeri nije istrčao na Wembleyu, ali zato Niko nikada nije zaigrao na Bernabeuu, a Zlatko jest. Dapače, s nepunih 18 nastupio je 1974. godine u Madridu za Dinamo i pobijedio Real s 4:3. Zlatko Kranjčar bio je jedan od najvećih Dinamovih trenera. Niko Kranjčar tek je u završnoj fazi edukacije na Nogometnoj akademiji HNS-a za Uefa A licencu. Šteta što nogomet više nije u Nikinu fokusu...
Cico legenda!