Najmoćniji ljudi vječitih rivala

Njih 39 podijelilo je Hajdukovih 96 godina. Svaki od predsjednika na svoj je način obilježio svoje dane na čelu Hajduka. Vremena su se mijenjala, davno je bila 1911. godina, ali princip predsjednikovanja uvijek je isti, sve ostalo su nijanse. Iskusni Ante Žaja odradio je direktorovanje Hajdukom u 70-im i 80-im godinama, u doba predsjedanja legendarnog Tita Kirigina, pa Ante Skataretika, Ive Šantića, Antona Kovača i Jole Vidoševića. A danas je desna ruka najmlađeg predsjednika Hajduka u povijesti Branka Grgića.
 Uvijek je na predsjedniku bilo da osigura novac za funkcioniranje kluba, kupovanje igrača, da okupi jaku upravu. Naravno, svaki na svoj način, u svoje doba  smatra Žaja.

Užareni stolac
Od prvih pa do današnjih dana u Hajduk se na ovaj ili onaj način upletala politika. Pa je tako politika uvijek presudno utjecala na to tko će biti predsjednik Hajduka. Posebno je to bilo istaknuto u doba Jugoslavije, na sastancima Komiteta dobivalo se zeleno svjetlo. U današnje doba priča je slična, sada u Skupštini Hajduka kontrolu drže predstavnici grada i županije, koje imenuju vladajuće političke strukture.

Biti Hajdukovim predsjednikom u Splitu je uvijek bilo "nešto više". Prestižna je to funkcija, koja je važnija od uloge gradonačelnika.
 Bilo je i teških dana, ali kad u starim danima budem prebirao po svojoj prošlosti, onda će mi ovaj period ostati kao najdraži u životu. Sve ružne stvari odu na stranu kad se sjetim bilo koje proslave prvaka  kaže aktualni Hajdukov predsjednik Branko Grgić, kojemu je za kriznih dana s navijačima i tada petogodišnji sin Marko po kući vikao: "Uprava odlazi".
I obitelji predsjednika nisu zaobiđene. Grgićeva supruga Anita, kao profesorica u srednjoj školi, imala je zanimljivih situacija.

 Prozvala je jednog đaka da ga ispita, a on ju je preduhitrio i pitao ima li koju ulaznicu za utakmicu Hajduka. Naravno, sutra sam poslao deset ulaznica  kaže Grgić.

Ček za Šurjaka
Svaki od Hajdukovih predsjednika imao je svoj način rada. No, jedan od najistaknutijih bio je Tito Kirigin, koji je vodio Hajduk u doba zlatne generacije Šurjaka, Jerkovića, Mužinića i ostalih.
 Nakon jedne dobre polusezone, Šurjaku i meni dao je otvoreni ček i poslao nas na doček Nove godine u Poreč te na odmor od Nove godine u Kranjsku Goru. A mi počeli častiti sve odreda. Napravili smo mu veliki račun, ali ništa nije rekao jer smo ostali prvi. Tko zna, da nismo uzeli titulu, vjerojatno bi nam sve naplatio  prisjeća se dana s Kiriginom bivši Hajdukov nogometaš Dražen Mužinić Frfa.

Zanimljiva je priča o tituli osvojenoj 1979. godine. Hajduk i Dinamo grčevito su se borili.
 Opet Šurjak i ja. Kirigin nas je pozvao u ured, po podu razbacao novine s izjavama Dinamovih igrača. Rekao je: Idemo osvojiti titulu, vi držite atmosferu u momčadi, a ja ću se pobrinuti za ostalo. I bilo je tako. Sve je štimalo, a mi postali prvaci  kaže Mužinić.

Dinamo je teže voditi nego grad Zagreb. Tu izjavu pripisuju Ivi Vrhovcu, jednom od zagrebačkih gradonačelnika koji je bio i trinaesti od 21 Dinamova predsjednika. Svi Dinamovi predsjednici imaju i svoje počasno mjesto u maksimirskom Plavom salonu, a zanimljivo je da na zidu više nema mjesta ni za jednu fotografiju!? Možda i zato jer se današnji predsjednik Mirko Barišić – jedini koji je tu ulogu obnašao dvaput – sasvim dobro drži u toj istodobno toliko privlačnoj, ali i turbulentnoj fotelji. Njegov je staž već sada poput onih koje su odradili Ivan Šibl i Vid Ročić, koji su se najdulje održali na čelu plavih.

Šoić – preko ograde
Bilo je među Dinamovim predsjednicima generala, narodnih heroja, političara, gradonačelnika, ministara, bankara, trenera, direktora... Bankari Neven Barač, Martin Katičić i Josip Šoić kratko su se održali. Šoić će biti upamćen i po tome što je mandat iznenada završio – preskočivši ogradu.

Sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća predsjednici su zeleno svjetlo dobivali u Gradskoj konferenciji Socijalističkog saveza, ali zapravo se križaljka slagala u Gradskom komitetu u Mesničkoj. Dinamo nikad nije bio običan klub, imao je posebnu ulogu – ne samo sportsku – pa je politika dugo Maksimir imala pod okom. Uostalom, nakon sjednice u Karađorđevu, maknuta je i gotovo cijela plava uprava s Dragom Božićem na čelu.
Uz nogometne probleme, neki Dinamovi predsjednici borili su se da sačuvaju izgled klupskoga grba s bijelo-crvenim poljima, neki su se borili da mu sačuvaju, poslije i vrate ime, a svi su se borili da namaknu dovoljno novca.

– Biti predsjednik kluba, najteža je funkcija u nogometu, teža negoli biti trener. Predsjedniku je sve na grbači, mora nabaviti novac, a u konačnici je odgovoran i za rezultat. Pa ako ga politika ne podrži, ne može niti opstati. Jer veliki klubovi političarima su zanimljivi zato jer okupljaju mase, to su glasački listići – kaže Miroslav Blažević, jedinstven po tome što je nakratko bio i Dinamov vlasnik i predsjednik i trener.

Šibl najveći
Dinamov kroničar Fredi Kramer “najvećim predsjednikom u povijesti kluba” proglasio je Ivana Šibla. Koji se za Dinamo borio u “močvari jugo-fudbala”.
“Bit će prvak Crvena zvezda, pa onda Partizan i tako naizmjenično. Drugi uopće nemaju šanse. A to nije samo zbog kvalitete. Zbog različitih uzroka ti su klubovi u mogućnosti da diktiraju situaciju u našem nogometu. Zbog svega toga oni mogu postići i bolje rezultate nego bilo tko drugi”, rekao je Šibl u intervjuu za VUS 1964. uzburkavši nogometne vode.
Iz Dinama je otišao tri godine poslije, ostavkom je pokazao da se ne slaže s uvjetima za ugovor Rudija Belina. Iz lože se preselio na zapadnu tribinu.

Ročićev put
Vid Ročić jedan je od rijetkih plavih predsjednika koji je Zagrepčanin. Upamćen je po krilatici: “Mi moramo ići svojim putem” te po Ćirinu dovođenju. Usto, inzistirao je da okosnica momčadi moraju biti igrači odgojeni u klubu.
– Nama igračima bio je na usluzi od 0 do 24 sata, pomagao nam je i savjetom i na druge načine – ocrtao je svoga najdražeg predsjednika Zlatko Kranjčar.

Zlatka Canjugu pamti se pak po megamomčadi – vratio je u Maksimir Roberta Prosinečkog. Ali i danas se još vuku repovi dugova koji su napravljeni u to doba. Jer, primjerice, Oswaldo Ardiles je bod na Old Trafordu proslavio arhivskim vinima za tri tisuće funta.