Nakon mene 
u ovom izboru slijedi era Darija Šarića

U dugovječnoj anketi koja traje još od 1979. godine, a tada je prvi pobjednik bio Dražen Dalipagić, ima i simbolike. Mostarac Praja bio je prvi laureat, a Mostarac Babo laureat je i 38 godina poslije.

– Ja sam bio premlad kada je on završio karijeru da bih ga se sjećao, no kada sam počinjao igrati, puno su mi govorili o njemu, a nakon nekog vremena čak su me s njim počeli i uspoređivati. A kada te netko i pokuša usporediti s takvom igračkom veličinom, onda to uistinu godi, baš kao što godi i ovaj izbor. Jer riječ je o tradiciji u kojoj biraju košarkaški treneri i bivši košarkaši pa sam ponosan na ovaj trofej.

S obzirom na to da u ovom izboru posljednjih godina dominira, vidi li Bojan za sljedeće sezone protukandidate i moguće nasljednike?

– Za takvo što Dario je prvi kandidat, i on će sigurno dugi niz godina osvajati ovaj naslov. Ima tu i mlađih igrača koji dolaze, bit će konkurencije, i to je dobro.

Uz dobre igre u svom NBA klubu, Bojan je trofej košarkaša godine za 2016. godinu zavrijedio najviše zahvaljujući statusu najboljeg strijelca Olimpijskih igara u Riju.

– Naša košarkaška javnost, a tako i navijači, nas igrače najviše gledaju kroz prizmu reprezentacije što je i logično jer ljudi očekuju da nešto konačno i napravimo.

Savez omogućio dobre uvjete

Što Bojanu osobno znači biti najboljim strijelcem Olimpijskih igara, i to s prosjekom kakvog nije bilo u posljednjih 20-ak godina?

– Znači mi puno, no da je tome tako, saznao sam tek poslije Igara. Dok su trajale Igre, ja o tome nisam razmišljao, niti sam brojio niti sam znao koliki mi je prosjek. Tek poslije Igara, kada su krenule čestitke, kada sam vidio neke napise, tada sam postao svjestan da sam najbolji strijelac OI.

Došla su takva vremena da izbornici svako ljeto imaju noćne more oko toga hoće li im otkazati netko od najvažnijih igrača, no čini se da Hrvatska u tome ima sreću što su dva naša najbolja košarkaša ti koji postavljaju standarde odanosti reprezentaciji.

– Ja sam u reprezentaciji od svoje 16. i nisam nijedno ljeto propustio, a nisam išao jedino na EP U-18 jer sam to ljeto, a bio sam na pripremama do posljednjeg dana, operirao prepone. U pogonu sam već 12 godina i ne mislim stati dok nešto ne osvojimo.

Je li to Bojanova misija, odvesti Hrvatsku na postolje nakon više od dva desetljeća čekanja?

– To je misija svih nas koji igramo za reprezentaciju dugi niz godina. Ja imam neki pozitivan osjećaj vezano uz ovu reprezentaciju i nadam se da tu misiju možemo ispuniti. Ove godine ili za nekoliko godina, nadam se što prije.

Na posljednja četiri velika natjecanja imali smo vrlo šarolike rezultate. Četvrto mjesto na Eurobasketu 2013., potom ispadanja u osmini finala Svjetskog prvenstva i Eurobasketa 2015. te pobjeda na kvalifikacijskom turniru i četvrtfinale Olimpijskih igara.

– Osmina finala SP-a i poraz od Francuza nije peh sa ždrijebom jer mi smo u skupini igrali šaroliko, nismo se međusobno mogli naći i uspostaviti igru koja bi nas odvela do bolje pozicije u skupini kako bismo izbjegli put na kojem su bili Francuzi, a potom Španjolci koji su bili domaćini tog SP-a. Poraz od Čeha na Eurobasketu najveći je kiks otkako sam u reprezentaciji. Česi su nas pregazili, bili smo bez ikakvih rješenja.

Lanjskom sastavu pridodana su tri veterana, tri povratnika.

– Dobili smo Tomasa i Žorića koji su obojica dobri obrambeni igrači. U Tomasu smo dobili specijalca za najbolje protivničke napadače što proteklih sezona nismo imali. Tu je i Popović, sjajan skorer, koji može sam riješiti utakmicu. Uvjeren sam da u njima dobivamo sigurnost za trenutke kada se lomi rezultat, igrače koji su u stanju ne dozvoliti da nam se događaju crne rupe kao što nam se dogodilo u olimpijskom četvrtfinalu protiv Srbije.

S obzirom na to da svi danas u napadu igraju jako puno “pick and rolla”, koliko je važno da u Žoriću imamo centra brzih nogu?

– To nam je prijašnjih godina u reprezentaciji bio najveći problem, no Planinić je prošlo ljeto to dosta dobro radio, a znali smo igrati i sa Šarićem na petici pa smo dosta toga preuzimali. Žora je pokretljiv centar i može nam dati puno. Može dobro braniti “pick”, a u napadu se iz njega može dobro i odvrtjeti. Uz šut s poludistancije, to mu je jedna od najboljih karakteristika.

S obzirom na to da u NBA ligi uživa u iznimnom igračkom komforu – putuje se isključivo čarter-letovima i odsjeda u hotelima s pet zvjezdica – je li NBA igraču poput Bojana problem po dolasku u reprezentaciju spustiti se na nižu razinu tog komfora?

– U reprezentaciji sam ponajprije iz ljubavi, jer sam ponosan što sam reprezentativac. Uostalom, Savez nam je posljednje dvije godine omogućio da imamo dobre uvjete i nemam nikakav prigovor. Eto, u našoj bazi u Svetom Martinu imamo dobar hotel, dobru hranu, dvorana je klimatizirana. Prošle smo godine bili u Novigradu koji je stvarno lijep.

Bojan je ovo ljeto promijenio klub i potpisao za Indiana Pacerse.

– Kroz razgovore s trenerom, glavnim menadžerom i predsjednikom Indiane shvatio sam da me žele i da ću imati zapaženu ulogu. Nakon toga nisam htio odugovlačiti.

Novac je bitan, ne i u ovoj priči

Tih dana po NBA forumima pričalo se da bi negdje drugdje mogao dobiti i više od onih 10,5 milijuna USD po sezoni na koliko se pogodio s Indianom.

– Novac jest bitan, ali nije bio u ovoj priči. Želio sam igrati. Kad ne igram, kad moram biti na klupi, ja sam odmah nervozan i mogu reći da mi se ne igra košarka. A u Indiani sam prepoznao dobru igračku situaciju za sebe.

S obzirom na to da je promijenio klub, je li i on morao objašnjavati zašto želi igrati za reprezentaciju?

– Pitali su me čemu takva želja za igranjem na EP-u kad mogu imati dva mjeseca više slobodnog. Teško je to objasniti ljudima koji imaju potpuno drugačiju percepciju igranja za nacionalnu vrstu.

Zasmetalo mu je kada se njegov ugovor prezentirao kao najveća godišnja plaća koju je neki hrvatski sportaš ikad imao.

– To su potencirali neki mediji kako bi prodavali članke, dobili više klikova, no mene takve titule ne zanimaju. Ja bih, prije svega, volio osvojiti neku sportsku titulu, uraditi nešto s reprezentacijom i nimalo ne uživam u tome što me netko proglasio najplaćenijim hrvatskim sportašem.

Kod plaćanja NBA igrača ima i nelogičnosti. Recimo, Joe Ingles ni po čemu nije zaslužio četverogodišnji ugovor od 52 milijuna USD (13 po sezoni) jer je slabiji igrač od Bogdanovića.

– Nelogičnosti ima, ali vrlo malo. Ja kroz cijelu svoju karijeru tvrdim da svatko igra za onoliko koliko je zaslužio. Tim igračima sigurno nitko ne želi poklanjati novac. Ako njihovi poslodavci misle da su oni taj novac zaslužili, onda ja nemam tu što reći.