Dario Šarić (23) bio je najbolji igrač turnira triju reprezentacija koji je u francuskom Orleansu osvojila Hrvatska. U pobjedama nad domaćinom Francuskom (92:87) i Litvom (82:80) Dario je bio najkorisniji igrač sastava Aleksandra Petrovića i vidjelo se da s Bojanom Bogdanovićem uspješno dijeli ulogu vođe na parketu.
– Izbornik je taj koji odlučuje na koga će osloniti igru, a nas dvojica smo pojedinci koje je iznijela momčad. S obzirom na njegove iznimne skorerske sposobnosti, Bojan je sigurno igrač koji će imati pravo na najviše šutova, na više izrađenih pozicija nego ja.
Obojica su igrala znatno više od onih 20-ak minuta koje je izbornik Petrović najavljivao:
– Iz naših razgovora očekivao sam da ću na prvom turniru igrati manje, no kroz ove minute koje sam odigrao pokazao sam da sam već sada, 20-ak dana prije Eurobasketa, tjelesno spreman.
S obzirom na to da su on i suigrači u Orleansu pobijedili reprezentacije osvajače medalja na prošlom Eurobasketu (Litva je bila srebrna, a Francuska brončana), kako se sada othrvati preuranjenoj euforiji?
– Znate kako je to kod nas. Dobijete dvije utakmice, već se priča o čudu, a izgubite jednu, eto vam drvlja i kamenja. Bitno je da mi igrači i naš stožer znamo koje su nam slabe točke i na čemu u ostatku priprema moramo raditi. Na kraju susreta s Litavcima imali smo velik pad koncentracije i samo nas je sreća spasila. Štoviše, imali smo i 10-12 razlike i, umjesto da tada odemo na još više i riješimo pitanje pobjednika, mi smo suparnicima dozvolili da se vrate.
Po ovim dvjema utakmicama izvjesno je da će Šarić, kao krilni-centar, biti glavni kreativac iz igre leđima košu.
– Istina je da nemamo klasične petice kao prije 10 godina, no sada se igra i drugačija košarka pa zato u meni i Benderu, a i Zubčić je tu, imamo raznovrsne četvorke.
Dario ima i maksimalne ovlasti da nakon defenzivnog skoka sam povuče kontru, da pronađe nekoga ili da ode sam na realizaciju.
– Takva vrsta inicijative uvijek mi se dopuštala još i u mlađim uzrastima i to su detalji koji meni daju dodatnu vrijednost. No to da ja skočim i povučem kontru ne dogodi se često, možda 4-5 puta po utakmici, pa je svakako zanimljiva opcija da, kada smo Bender i ja centarski par, svih pet igrača može vući kontru.
Ako je to trebalo biti tajno oružje, više nije, jer Petrović je u obje utakmice u Orleansu pokazao da namjerava koristiti taj tandem.
– Treba vremena da se to uvježba i, što više budemo igrali zajedno, to ćemo se lagodnije osjećati on i ja, ali i cijela momčad. Mislim da se nas dvojica možemo solidno braniti od “pick-and-popa”, kada se suparnički centar odvrti van, a tu je sada ponovo i Žorić koji to isto dobro čini.
Čini se da se Dario nakon svoje vrlo kvalitetne prve NBA sezone u reprezentaciju vratio pun samopouzdanja.
– Njega sam ja stekao i kroz sve ove godine igranja u reprezentaciji u kojoj se sada osjećam komforno i ne mogu se zvati mladim i neiskusnim igračem. No ne bih ja rekao da je tu riječ samo o samopouzdanju bez pokrića, već bih ja prije rekao da sam igrački napredovao. Netko može biti samouvjeren kao čovjek i bez igračke klase, no kod mene ono proizlazi iz igračkog napretka.
Koliko je njemu i suigračima naraslo kolektivno samopouzdanje nakon prošle godine i “renesansnog” ljeta?
– Svjesni smo mi koliko vrijedimo, no najvažnije je da vam samopouzdanje bude na vrhuncu na samom natjecanju. Uvijek se sjetim 2015. kada smo s izbornikom Perasovićem prošli kroz pripreme neokrznuti, a kada je došlo prvenstvo, počeli smo padati.
Kad je 2012. ušao u reprezentaciju i zaigrao u kvalifikacijama za Eurobasket, kao i svaki novak, i Dario je bio podložan “rookie” obvezama.
– Ja nisam ušao u reprezentaciju sa statusom četvrtog picka NBA drafta kao što je to Bender, što je za svaki respekt, pa sam tu i tamo morao nekome donijeti kavu, pomagati fizioterapeutima oko torbi i slično. No ja sam to prihvatio kao dio sazrijevanja.
Nešto slično još je izraženije u NBA klubovima. Ondje novaci često moraju kupovati krafne i donositi ih u svlačionicu, moraju pjevati i štošta...
– Ja nisam morao kupovati krafne, a pjevao sam kada bi nekome bio rođendan. I, dakako, morao sam cijelu sezonu nositi “rookie” ruksak, onaj roza, s Barbie.
No Dario se u svojim Sixersima vrlo brzo nametnuo kao ozbiljan igrač pa je i zafrkancija na njegov račun kraće trajala.
– Kada igraš dobro i postaneš utjecajan igrač, onda se i oslobodiš tih nekih stvari. No meni to nikad nije bio problem. Više sam to gledao kroz prizmu da svatko to mora proći, pa tako i ja.
Prošao je i Dario kroz rafinirane pritiske zbog igranja za reprezentaciju koje, valjda, svaki internacionalac u većoj ili manjoj mjeri prolazi.
– Nisu oni to nikad rekli izravno, nego su mi to pokušali reći okolnim putem, pitali su me trebaju li zvati naš Savez, želim li doći kasnije na pripreme, no ja sam odmah dao do znanja da je situacija takva da se za reprezentaciju mora igrati.
Kako to da njemu nije problem igrati za reprezentaciju, a drugima ipak jest?
– Ne znam, to je valjda pitanje kako se tko osjeća. Je li netko odveć umoran ili ne osjeća pripadnost ovoj vrsti ili pak ne želi. Netko padne pod pritiskom NBA klubova, netko ne. Bez obzira na to kako te odgajali roditelji, a mene su moji odgajali da moram igrati za reprezentaciju, sve se to na koncu ipak svede na samog pojedinca.
A pojedinac s kojim razgovaramo nikako nije materijalist niti mu je novac dosad bio u prvom planu.
– Nikad nisam gledao košarku kroz prizmu novca. Zapravo, ja sam često išao suprotno od novca. Meni je uvijek bila primarna stvar da se ja i moja obitelj dobro osjećamo s mojom odlukom, makar neka druga ponuda bila financijski bolja. Recimo, ja sam mogao ostati još jednu godinu u Europi i onda sam pregovarati svoj ugovor, kao što je to činio srpski reprezentativac Bogdan Bogdanović, no ja sam nakon dvije godine u Efesu osjetio da je baš tada vrijeme za novu stubu u karijeri, za nove životne borbe.
No nije Dario neodgovoran prema novcu koji će zaraditi po “rookie” skali.
– Imam financijskog savjetnika kao što ga ima većina NBA igrača. On se brine o plaćanju poreza, on predlaže u što investirati i slično, no najbitnije mi je da mi pomaže oko plaćanja poreza jer u SAD-u se porezni propusti strogo kažnjavaju pa zato u toj zemlji i ima daleko najmanje poreznih afera. Tamo nema oprosta za neplaćanje poreza, a porezni je sustav vrlo složen pa ja za 41 domaću utakmicu plaćam porez po zakonu savezne države Pennsylvanije, a za 41 gostujuću ovisno o poreznoj stopi savezne države u kojoj gostujemo.
Pričao nam je mladi Šibenčanin da o značajnijim investicijama zasad ne razmišlja.
– Još sam u tom “rookie” ugovoru i ništa mi ne pada na pamet, a i neću se time baviti barem još 4-5 godina.
Što je s idejom da si u okolici Šibenika sagradi malu privatnu dvoranu u kojoj bi se on i njegovi prijatelji košarkaši mogli individualno spremati kada je u Hrvatskoj?
– Htio sam u to krenuti već ovo ljeto, no nismo se otac i ja dogovorili. Ja sam mislio napraviti nešto malo, samo za sebe, a on je to shvatio na puno ozbiljniji način, da to bude neko veće ulaganje da se kasnije od toga može nešto i napraviti. No s obzirom na to kako su me tretirali ljudi iz dvorane Baldekin, nije bilo nužno s tim krenuti odmah. Na Baldekinu sam uvijek dobivao jako dobre uvjete pa zahvaljujem Gradu Šibeniku na tome.
"Za Hrvatsku se mora igrati,tako su me odgojili"....Bravo majstore,to je to!!