Središnja tema prvog dana Godišnje konferencije Hrvatskog olimpijskog odbora, koja se održava na KIF-u, bila je hrvatska sportska dijaspora. Temu konferencije inicirao je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, a o prednosti te potrebi i nužnosti za sportskom dijasporom predavanje je održao prof. dr. Igor Jukić, ravnatelj Centra za istraživanje i razvoj vrhunske sportske pripreme (CIRSP):
– Mi smo zainteresirani za sportaše i nositelje znanja, sportske stručnjake, pa čak i za one koji možda nemaju hrvatsko podrijetlo. Danas imamo slučaj da, u tom smislu, male zemlje eksploatiraju velike i bogate tako što ih obilaze i traže sportaše svojeg podrijetla. Ono što nam slijedi na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. a potom i 2028 u Los Angelesu i 2032. u Brisbaneu je nešto što nas, u ovom kontekstu, najviše zanima i baš zbog toga je i osnovan ovaj centar koji je operativni realizator ove teme. A trenutno u Stručno-trenerskom savjetu HOO-a imamo 13 trenera koji su, zajedno, osvojili 243 olimpijske, svjetske i europske medalje.
Sagledao je profesor Jukić problematiku migracija sportaša iz više kutova pa smo vidjeli i slikovne prikaze hrvatskih sportaša koji su nastupali pod drugim zastavama (Jakov Fak, Mirna Jukić, Luka Grubor...), ali i onih naturaliziranih koji su izabrali hrvatsko sportsko državljanstvo (Irina Kirilova, Iztok Puc, Enver Idrizi...). A na temu vrhunskih sportaša hrvatskih korijena koji su nastupali za zemlje u kojima su rođeni (Bogut, Udovičić, Batkovic, Milinkovic...) sjajno su se nadovezali znanstvenici s Instituta za društvene znanosti "Ivo Pilar" Marko Mustapić i Ivan Hrstić koji su govorili od demografskim i kulturološkim aspektima hrvatske sportske dijaspore.
A oni su iznijeli neke frapantne, vrlo zabrinjavajuće, podatke kao što je onaj o tome da je Hrvatska osma država na svijetu po starenju. Upozoravajuća je i činjenica da je ulaskom u novo tisućljeće u Hrvatskoj došlo do većeg broja umrlih u odnosu na broj novorođenih, kojih je do 90-ih godina uvijek bilo više, no tako više nije. A činjenica da je u posljednjih 20 godina iz Hrvatske otišlo toliko stanovništva koliko ga ima polovica Zagreba, ponajbolje oslikava demografsku problematiku koja neće zaobići ni hrvatski sport. Tim više što raste participacija u alternativnim sportovima, posebice e-sportu, a došlo je i do izraženog odustajanja od bavljenja sportom među starijim adolescentima.
Sve to su problemi koje će hrvatski sport itekako osjetiti, a najmanje će ga osjetiti nogomet, koji ima 60 posto registriranih sportaša od ukupnog broja natjecatelja po svim sportovima. No snaga opstojnosti nogometa je i u usustavljenom praćenju djece hrvatskih iseljenika, a u iseljeništvu je, prema nekim procjenama, više od tri milijuna Hrvata i njihovih potomaka.
- Hrvati žive u 28 zemalja svijeta. U Bosni i Hercegovini su konstitutivni narod a u 12 europskih zemalja su nacionalna manjina. Mi ne znamo koliko je tu sportaša ali smo prepoznali važnost uloge sporta pa smo podržali, putem redovitih natječaja, oko 170 projekata i procijenjeno je da su oni imali više od pet tisuća korisnika - ustvrdila je Ana Marija Frković iz Državnog ureda za Hrvatske izvan Hrvatske (inače povratnica iz Kanade).
- Mi smo kao Vlada olakšali odnosno skratili proces dobivanja državljanstva za sve one čiji dolazak je u interesu razvoja hrvatskog sporta - naglasio je Tomislav Družak, državni tajnik iz Ministarstva turizma i sporta.
A to koliko je dijaspora neiscrpan bazen, oslikava primjer utakmice između Hrvatske i Australije na Svjetskom prvenstvu održanom 2006. godine u Njemačkoj. "Vatreni" su u svom sastavu imali trojicu igrača koji su bili rodom iz Australije, a u sastavu "klokana" bila su šestorica igrača hrvatskog podrijetla. A taj je podatak još zanimljiviji zna li se da je udio Hrvata u stanovništvu Australije samo 0,6 posto.
O HNS-ovu sustavu praćenja i rada s nadarenim nogometašima iz dijaspore pričali su savjetnik u HNS-u Zorislav Srebrić i kondicijski trener reprezentacije prof. dr. Luka Milanović. A taj sustav podrazumijeva široku i angažiranu izviđačku mrežu, zatim pozivanje istih klinaca na turnire u Hrvatsku i njihovo uvrštavanje u nacionalne selekcije.
– Sada je već došlo do toga da su zemlje u kojima mi tražimo talentiranu djecu hrvatskih iseljenika počele poduzimati protumjere. Stoga nije rijetkost da njihovi seniorski izbornici obilaze klubove i traže od roditelja imigranata i njihove djece da se zarana odluče za koju će reprezentaciju igrati – rekao je Zorislav Srebrić.
Nakon HNS-a, nacionalni savez koji najviše radi s dijasporom, naročito onom novozelandskom, jest Hrvatski ragbi savez. A oni uspijevaju animirati čak i pripadnike trećeg naraštaja iseljenika da zaigraju za reprezentaciju zemlje svojih pradjedova, koji time tržišno puno ne dobivaju pa je očito da to čine iz razloga osvježavanja nacionalnog identiteta.
- Za hrvatsku ragbijašku reprezentaciju igralo je nekoliko desetaka Novozelanđana hrvatskog podrijetla a to je i aktualni izbornik kao i tri prethodna. Osim toga, čak 13 igrača hrvatskog podrijetla nastupalo je za reprezentaciju Novog Zelanda - istaknuo je dr. sc. Ivan Hrstić.
Zanimljiv je bio primjer koji je iznio i Mario Vukoja iz Hrvatskog gimnastičkog saveza, koji je govorio o velikom doprinosu hrvatskoj gimnastici od strane ruskih trenera.
– U finalima Olimpijskih igara nije bilo lako naći gimnastičara koji u svojem stožeru nema ruskog trenera. Mi se znamo šaliti da ako ne govoriš ruski, danas ne možeš ni opstati u svjetskom gimnastičkom vrhu – kazao je Vukoja, čiju je tezu potvrdio i ruski gimnastički stručnjak Igor Križimski, trener srebrnog olimpijca iz Pekinga Filipa Udea.
A on je bio jedan od četvorice sudionika okruglog stola koji su sačinjavali "stranci" koji su izabrali Hrvatsku za svoju reprezentaciju. A za tim stolom bili su i karataški as Enver Idrizi, inače makedonski Albanac, te tenisač Marin Čilić i košarkaški izbornik, nekad reprezentativac, Josip Sesar kao predstavnici dijaspore iz susjedne nam BiH. A ta je zemlja, posebice njezina sastavnica Hercegovina, hrvatskom sportu po nekim podacima, po rođenju ili po podrijetlu, pridonijela sa 150 sportaša i trenera.
– Nisam nikad razmišljao bih li igrao za BiH, uvijek je srce težilo Hrvatskoj. To je meni bio prirodan put – rekao je Marin Čilić i dodao da je u Hrvatsku svojedobno došao i u potrazi za boljim uvjetima za igrački razvoj koji su danas lošiji od onih kakve je očekivao da će s protekom vremena biti.