Još i danas slika iz Pariza nikako da se zaboravi. Finale vježbe na Preči, Srbićevo drugo olimpijsko finale. Iz Tokija već ima srebro. Nastupa kao sedmi. Dobro ili loše? Na kraju se pokazalo loše. Naime, prije Tina šest vježbača ili je palo sa sprave ili su imali loše saskoke ili su jednostavno imali slabu vježbu. Put prema zlatu bio je otvoren. Tin čak nije trebao izvesti ni svoju najjaču vježbu. Trebao je samo ne pasti. Ali dogodio se pad, ne jedan, već dva. San o medalji otišao je niz vjetar. Taj dan Tin sigurno neće lako ni brzo zaboraviti, ma koliko on to pokušavao. Taj izraz lica u miks-zoni sve je govorio. Nije mu bilo ni do čega.
Nisam nesretan
– Ovo je bilo nevjerojatno. Da sam vježbao prvi ili drugi, možda bi bio smireniji. Nikad se u životu nisam tako lijepo zagrijao. Bio sam pun snage, očito previše. Neću reći da sam osjećao ogromnu tremu, ali očito je da me to negdje unutra pojelo, ta spoznaja da mi se otvara put ka olimpijskom zlatu. I ta greška. Trebam malo vidjeti sam sa sobom što je bio uzrok. Pustio sam pritku, odletio visoko i uopće nisam imao dojam da sam pola metra predaleko – rekao je tada Srbić.
GALERIJA Hrvatski vaterpolist postao pravi hit u Parizu! Pogledajte kako Milanović izgleda uz našeg diva
Srbić je prilikom pada s preče pao nezgodno na lakat.
– Lakat me dosta boli, čak i sada kad sam još pod adrenalinom, tako da moram kod liječnika. Počeo je boljeti odmah, a to nije baš dobar znak. No i s ovakvim laktom sada napravim vježbu za zlato, bez problema. Ali sad je gotovo. Teško će mi ovo sjest. Idem sada plakati u sobu gdje me nitko ne vidi. I to je to. Imam još volje i želje za natjecanjem. Volio bih da nemam, ali nažalost imam volje. Vidjet ćemo se, nadam se, u Los Angelesu opet. S boljim ishodom – zaključio je ionako vruć u hodniku pariške dvorane Bercy.
Nakon mjesec i pol izvan gimnastičke dvorane srebrni hrvatski olimpijac te bivši svjetski i europski prvak na preči Tin Srbić krenuo je s treninzima, kojima je otvorio svoj treći olimpijski ciklus.
– Vratio sam se u dvoranu nakon duge stanke. Možda to nekome nije duga stanka, ali za mene jest. Ne mogu reći da sam se previše zaželio mukotrpnih treninga, ali kad sam počeo osjećati koliko tijelo pati kad ne treniram, a želim još jedan olimpijski ciklus sigurno, onda sam zaključio da moram nazad u dvoranu. Nema tu izbora. Odradio sam ovih dana nekoliko treninga i ne mogu opisati koliko me bole laktovi, ramena, koljena, leđa, svi mišići... Ali je opet dobar osjećaj. Odmorio sam se, napunio baterije, pročistio glavu nakon svega što je bilo i sada prvo želimo dovesti me fizički u ono pravo stanje. A za to će trebati vremena. Treba pametno i polako raditi da sve ozljede koje su se dogodile zbog pada na Olimpijskim igrama, od lakta do ramena, zaliječimo. Kad ću se fizički osjećati spremnim vratiti se na preču i početi izvoditi sve što sam izvodio i prije... Zapravo ne što sam izvodio prije, jer ću morati opet mijenjati vježbu, naravno – nasmijao se reprezentativac ZTD Hrvatski Sokol aludirajući na novi gimnastički pravilnik za nadolazeći olimpijski ciklus.
Kako danas gleda na Pariz? Je li nesretan zbog nečega? Zamjera li sebi nešto?
– Nesretan sigurno nisam. Pridržavao sam se plana. Išao sam, kao i uvijek u karijeri, na sve ili ništa. Jedino što je bilo jako čudno je da od svih scenarija koje sam si mogao zamišljati kako bi to finale moglo ići, s obzirom na to da sam nastupao predzadnji, ni jedan od njih nije uključivao to da ću moći s lakšom vježbom ne napasti medalju, nego zlato. Kad se takav scenarij odvije ispred tebe, u tom trenu ti to pobrka misli i zapitaš se "pa možda je bolje da idem lakšu vježbu", ali jednostavno, nisam imao snage sam sebi to napraviti, nego sam htio biti onakav kakav sam bio uvijek. Ići na sve ili ništa. Tako se osjećao i trener Lucijan Krce i nemamo si tu što zamjeriti.
Ne krije da se proteklih mjesec i pol dana ipak puno puta mislima vraćao u Pariz i tražio odgovore za pad.
– Razmišljao sam što je bio razlog da je šest od osam ljudi palo s preče. I da je od tih dvoje koji su napravili vježbu, bio jedan koji ima vjerojatno najsigurniju vježbu od svih nas i drugi koji je to napravio tada i možda bi sljedećih pet puta pao. Ali, svaka mu čast, išao je na sve ili ništa kao i svi mi. Razmišljao sam što bi mogao biti neki logičan zaključak osim onog muka i tišine gdje 20.000 ljudi šuti. Kao da ti netko drži tonu kamena na glavi. Drugi je razlog što smo 10 dana trenirali u dvorani za trening a da nismo trenirali u dvorani za natjecanje, a ta preča je bila toliko drukčija da je to teško opisati. Kao da nogometaši treniraju na betonu 10 dana prije finala Lige prvaka i onda idu igrati na travu i to u tenisicama za beton. Mislim da je to razlog svih tih padova. Jer, svi smo mi fulavali elemente koje nikada ne fulavamo. Od saskoka do letova. Ja ovaj let na kojem sam pao nikada u životu nisam pao – premotavao je pariški film Tin.
– Neću reći da sam razbijao glavu, ali mozak sam tako funkcionira, razmišljao sam puno o tome, ali da si mogu nešto zamjeriti, ne mogu. Da sam zbog toga žalostan, nisam. Žao mi je što nije bolje završilo, ali nije da me to "ubija" i da je zbog toga smak svijeta. Vjerujem da će se ta moja energija i želja za natjecanjem, kad se uspijem fizički vratiti u formu, sama od sebe vratiti. Da možemo probati dalje napasti još jedan olimpijski ciklus.
Nije oduševljen što i ovaj ciklus mora potpuno promijeniti vježbu.
– Valjda se u povijesti nikada nije dogodilo da baš ciklus za ciklusom idu stalno tako velike promjene. Od 2021. do 2025., u četiri godine imam dvije velike promjene. A taman sam se posložio s vježbom za prošli ciklus i bilo bi mi idealno da mogu nastaviti s njom još i ovaj. Ali što je, tu je. Promjene su takve da s 10 elemenata vježba ide na osam. Na prvu izgleda da je dobro jer ti je "lakše", ali za nas koji smo u vrhu, nije dobro. Jer, svi ostali koji su bili malo ispod nas sada nam s dva elementa manje mogu prići malo bliže. Mijenjaju se i kombinacije, vrste letova, ne mogu izvoditi neke koje sam sada izvodio... Saskok ću vjerojatno morati pojačati, a nisam se nadao da ću ga ikada u karijeri morati mijenjati jer ovaj saskok mi je nekako siguran i u njemu se osjećam dobro. Ali, to ćemo još vidjeti. Nisam još to prošao s trenerom. Možda ćemo ići na lakši oblik saskoka, tu izgubiti na početnoj ocjeni, ali odrađivati to sve čisto. Moja je velika želja da u toj prvoj godini radimo nešto malo lakše, ali jako čisto i da vidimo kako će suci u prvoj godini ciklusa reagirati. Možda će više cijeniti čistu izvedbu. To je puno stvari za koje ljudi možda misle da se u gimnastici ne treba gledati, a moramo taktizirati, slagati vježbu, razmišljati što je bolje napraviti prvi, a što zadnji element. Imam neke ideje kako bi mi vježba mogla izgledati. Ne mogu ležati doma i ne razmišljati o tome i ne pročitati novi pravilnik i to, normalno, cijeli – nasmijao se Tin.
– Imam ideje i bilo bi dobro kada bi to bilo izvedivo. Vidjet ćemo. Ako to uspije, imat ću jako dobru vježbu sa zanimljivim kombinacijama za koje sam siguran da ih nitko drugi neće raditi.
Pretpostavljamo da se natjecanja još nije zaželio?
– Ne. Kad se sjetim natjecanja, sjetim se tog pada u Parizu. Ali doći će želja kad se opet fizički počnem osjećati moćno. Najbitnije je da zaliječimo ozljede. Mislili smo da je prilikom pada u Parizu stradao lakat, a u gorem stanju je rame. S njim, uostalom, imam problem cijelu karijeru. To je bitno sada riješiti terapijama pa će sve dalje biti lakše.
Ima dječaka koji su dobri
Kakve si je ciljeve postavio za novi olimpijski ciklus?
– Nisam nikad bio netko tko kaže: "Joj, još mi fali olimpijsko zlato, moram to!" Ne moram! Napravit ću sve da opet dođem blizu toga, kao što sam i sada i to je to. Dalje od toga ne gledam. Ali, imam želju da u ovom ciklusu budu još jedna-dvije velike medalje, europska, svjetska, da budem tu. Medalje mi ne stvaraju zadovoljstvo u smislu da svaki dan dolazim doma, gledam ih i mislim kako sam savršen čovjek. Stvaraju mi zadovoljstvo jer znam da to što svaki dan ulažem ima smisla i dobro se osjećam kad napravim dobru vježbu i kad svi to vide, kada to lijepo izgleda. Meni je jedan od boljih osjećaja kad na treningu dobro izvedem vježbu. To ću ganjati u novom ciklusu. Da uživam u dvorani i u tom svom procesu, a onda će se sve i rezultatski pokazati. Ostvario sam se u sportskom smislu, nisam si mogao zamisliti ni pola od ovoga što se dogodilo. Idemo sada korak po korak, uživati u stvaranju nove vježbe, novog ciklusa, a vjerujem da ću se opet moći fajtati sa svima.
Zahvaljujući pariškim finalima Tina Srbića i Aurela Benovića, baš kao što je to nekada donosilo olimpijsko srebro Filipa Udea ili Tinovo srebro u Tokiju, nastale su liste čekanja za upise u gimnastičke klubove.
– To je lijepo čuti. Mislim da smo napravili velike stvari za naš sport, a možemo i još puno toga upravo zbog tih rezultata koje imamo. Jedna od najljepših stvari koja se može dogoditi u sportu jest kad uspiješ djecu zainteresirati da se počnu baviti sportom. Nitko ne mora biti vrhunski sportaš, malo je onih koji dosegnu te visine, ali važno je da se bave sportom. Lijepo je kad uspiješ postići nešto u sportu da to djeca vide i kažu: "Ja bih to!" To je najljepša stvar koju sam napravio u karijeri. U mom ZTD-u Hrvatski Sokol postoji skupina dečkića koji su još mali, ali su jako dobri. Prepoznajem u njima nešto svojega i svoje generacije, dobra su grupa kao frendovi, odlično treniraju i to je lijepo vidjeti. Trebaju samo izdržati još jedno 15 godina – kroz smijeh je zaključio Tin Srbić.
VIDEO Valentina Miletić ukrala show na stadionu, a evo kako je sportska novinarka izgledala kada je bila s Livajom