Kakva su to čudna i tužna vremena došla. Kad se ujutro probudim supruga, koja ustaje ranije od mene, uvijek me dočeka s onom tužnom: “Znaš li tko je umro”. I tako sam nakon Zambate, Rore, Otteka, Sarača i još mnogih poznatih i dragih mi ljudi jučer rano ujutro doznao da je umro Zlatko Kranjčar. Dobri naš Cicek. Od tog trenutka suza suzu goni, svako malo sjetim se predivnih trenutaka s osobom kojoj sam se divio kao nogometašu, s kojom sam surađivao profesionalno, s kojom sam postao prijatelj i s kojom sam kao dva oca promatrao kako se našim sinovima grade nogometne karijere.
POGLEDAJTE VIDEO:
U trenutku pisanja ovih redaka osjećam prazninu koja ostaje nakon njega, zbog emocija koje su me preplavile teško pronalazim riječi, jedva se prisjećam svih detalja...
Krajem 60-ih i početkom 70-ih godina u Zagrebu su, nogometno gledano, bila neka drukčija vremena, romantičnija. Grad je živio za nogomet, gledale su se sve utakmice. Pratile su se utakmice klinaca, na kojima se nerijetko skupilo i po nekoliko tisuća ljudi. Tako sam, između ostalih, gledao i utakmice u kojima je mladi Cico igrao. Njega si morao uočiti, jednostavno je iskakao. Bio je tehnički besprijekoran! Iako je prošlo gotovo 50 godina, kao danas se sjećam njegova nastupa za mladu reprezentaciju Jugoslavije protiv Španjolske. Cico je svojem protivniku “prodavao” sombrera, tunele, driblinge kakvi su se rijetko viđali. Išlo mu je sve što je zamislio. Kao, primjerice, 1975. u utakmici protiv Zvezde kad ga je čuvao Mihalj Keri, a Cico je izveo tzv. oksford. To su bili potezi za pamćenje. Da je igrao u današnja vremena, bio bi zvijezda YouTubea. Tada se nije sve moglo vidjeti na snimci kao što je to danas pa su ljudi na stadionu učili takve poteze. Ono što je Cico izveo na terenu, klinci su drugi dan pokušali kopirati na svojim školskim igralištima.
Kako se Kranjčarova karijera u Dinamu razvijala, i ja sam počeo surađivati s Večernjim listom pa sam ga upoznao i profesionalno. Bio je zahvalan sugovornik, elokventan tip s kojim si mogao satima pričati o svačemu. I nije bio jedan od onih koji bi razgovarao s tobom samo kad se pobjeđuje. Ne, baš suprotno, nije bježao ni kad se gubilo. Dinamova generacija 82’ bila je puna vrhunskih španera koje je Ćiro sjajno posložio i igrali su najljepši nogomet. Cico je bio u vojsci i priključio se u drugom dijelu prvenstva, a baš je puno značio za momčad. S njim su dobili još jednog golgetera, tu stvarno nisi znao s koje strane vreba veća opasnost. Donijeli su naslov plavima nakon 24 godine frustracija i ne možete zamisliti kakvu su popularnost imali.
Cico je bio domaći dečko, srdačan i pristupačan. Uvijek je izdvojio vremena za navijače, sjećam se da je sa svakim stao i porazgovarao. Pa u to vrijeme počele su se proizvoditi lutkice s njegovim likom, to vam dovoljno govori o njegovoj popularnosti. Jednom smo radili razgovor u jednom restoranu i bila je velika buka, bojao sam se da se neće dobro čuti na snimci. Tražili smo ima li tamo neki mirniji kutak, kad odjednom - tišina. Svi koji su bili tamo su se stišali jer su vidjeli da mi razgovaramo. Cico je odmah ustao i počeo pozdravljati ljude.
Naš profesionalni odnos brzo je postao prijateljski, družili smo se često. Satima pričali o svemu, a on je bio ugodno društvo, nikad nije gurao teške teme. Kad je otišao u bečki Rapid, bio sam jako ponosan, a kad god bi me put odnio tamo, uvijek smo se našli na piću.
Cico je bio nogometaš kakvih je malo, a skupio je svega 11 nastupa za Jugoslaviju. Bila je to velika nepravda jer ako si bio iz Dinama, znao si da ćeš imati manje nastupa. No, on mi je na to rekao: “Ma pusti ih”. Isto kao što je na ponudu Zvezde samo odmahnuo rukom.
Igrom slučaja moj sin Luka s njegovim sinom Nikom trenirao je nogomet pa smo se i tako povezali. Bili su puno puta kod nas doma, na ručku. Cico se nikad nije petljao trenerima u posao kad je Niko bio u pitanju, a ja sam jednom napisao da bi svi treneri u Dinamu mogli ostaviti svoj posao ne postane li Niko veliki igrač.
POGLEDAJTE VIDEO:
Cico na svojem igračkom putu nije imao oponenata, ali u trenerskom jest. Bilo je onih koji su ga podcjenjivali, ali reći ću vam jednu stvar: kad gledaš samo ono na terenu, njegove rezultate, on je bio trenerski genijalac. S Dinamom je puno napravio, s reprezentacijom isto, bio je dobar u Iranu. Ali pitam sve njegove oponente: Koji je to još trener razbio duopol Dinama i Hajduka kao on sa Zagrebom? Pa samo to je dovoljno da shvatite koliko je bio sjajan.
Bio je bio simbol Zagreba i njegovim odlaskom izgubili smo velikog čovjeka. Znate, kad ste nekoć rekli Dinamo Zagreb, ljudi bi rekli - Cico Kranjčar.
Cico, hvala jos jednom za radost koju su nam donosio svojim potezima kojima si doprinosio pobjedama naseg Dinama i nase reprezentacije. Kako igracki tako i trenerski. Ali isto tako si mi ukazao kako starim, vracaju mi se slike iz Domagoja tebe i kartaskog drustva u cosku, na zidu slike tvoje genracije kako podizu pehar... lijepa vremena. A sad, nema vise ni "domagoja", nema ni gazde Lovre, ni nas amatera koji bi igrali iz rekreacije tu pored, nema ni Misa koji je stalno tu ispred ganjao talentirane klince, a nema ni tebe vise. Nema vise romantike sad je na toj lokaciji sve drugacije, nema dusu, samo lova, transferi, manageri, i pub koji je u skladu sa tim trendom, hladan, bez duse... Pozdrav i laka ti hrvatska Zemlja.