Unatoč tome što se ljetos ponovno aktivirao, Sulić kaže da poslije ove sezone ne planira dalje igrati niti se u budućnosti vidi kao trener ili nekakav dužnosnik u rukometu.
– Ne mislim ostati u sportu. Kao profesionalac i nomad živio sam 22 godine i gotovo sve to vrijeme bio sam odvojen od obitelji. Mislim da sam dovoljno dao sportu. Ne želim više tako živjeti, želim što više vremena provoditi s obitelji. Život je kratak i želim to iskoristiti na pravi način – zaključio je Renato Sulić.
Proteklih desetljeća hrvatska rukometna reprezentacija dala je niz velikih imena koja su Hrvatskoj donijela više medalja i još više velikih slavlja. Među tim našim proslavljenim rukometašima svakako se ističe i Renato Sulić (41) koji se ove godine, poslije 22 godine profesionalne karijere, pomalo tiho oprostio od rukometa. Međutim, rukometna mirovina nije trajala dugo jer se na molbu svojih prijatelja iz Rijeke aktivirao u srpnju ove godine u Rukometnom klubu Zamet. U jednom od klubova iz kojih je devedesetih i krenuo na “veliko putovanje”.
– Poslije profesionalne karijere i višegodišnjeg nomadskog načina života, vratio sam se kući i zaista nisam više planirao igrati. Međutim, dečki s kojima sam nekada igrao zamolili su me da dođem i pomognem klubu za koji sam nekada igrao. To sam i učinio. Vratio sam se, ali ne da bih nekome oduzimao minutažu ili se dokazivao jer smatram da sam se dokazao odavno i da se mogu samo potvrđivati. Želja mi je da dečki nešto nauče iz mog iskustva i moje karijere koja traje već 22 godine, a to je ono čemu se najviše i veselim – rekao je Renato Sulić.
Pet puta na Final Fouru
A o kakvoj se vedeti radi dovoljno govore podaci iz njegove profesionalne karijere tijekom koje je slovio kao jedan od najboljih svjetskih kružnih napadača.
Prve rukometne korake napravio je u Trsatu, prešavši potom u Zamet gdje je i započeo profesionalnu karijeru. Potom su slijedili Metković Jambo, Zamet, CO Zagreb, Veszprem (u to vrijeme nosio je i naziv Fotex), Agram Medveščak, Pivovarna Laško, pa ponovno Veszprem i na kraju Wisla iz Plocka.
Sulić je u karijeri osvojio zlato na Mediteranskim igrama 2001. godine, a s rukometnom reprezentacijom Hrvatske ima zlato sa Svjetskog prvenstva u Portugalu 2003. i srebro s Europskog prvenstva u Norveškoj 2008. S Veszprémom je devet puta osvojio naslov prvaka Mađarske i deset puta Kup, a osvajač je i regionalne SEHA lige. Na Final Fouru Lige prvaka nastupio je pet puta.
Od aktivnog igranja za reprezentaciju Hrvatske, za koju je odigrao 100 utakmica i postigao 221 pogodak, oprostio se 2008. godine. Sve to vrijeme Sulić je redovito slovio kao jedan od najspremnijih igrača uopće. Pojašnjavajući to kaže kako je do otprilike 32. godine mogao i ovako i onako, ali da je tada shvatio da mora slušati svoje tijelo. Od tada je maksimalno sportski živio te se posvetio sebi i svome tijelu. To mu je i omogućilo da njegova karijera traje 22 godine i da do 41. godine igra vrhunski.
– Kada pogledam svoju karijeru, mislim da sam puno napravio. Da nisam imao tu prometnu nesreću 2004., poslije koje mi je trebalo dosta vremena da se oporavim, sigurno bi mi se karijera razvijala u nekom drugom smjeru. Ali, zadovoljan sam. Ostaje žal što nisam uspio osvojiti Ligu prvaka i što s reprezentacijom nismo osvojili više odličja. Trebali smo i morali s obzirom na to da smo imali kvalitetu za takvo što – istaknuo je Sulić.
Tvrdi da je osnovni razlog tome hrvatski mentalitet, ali i to što su Francuzi, koji su najčešće bili Hrvatskoj na putu do zlata, jednostavno bili tjelesno bolje pripremljeni.
– Nismo mi od njih bili ništa manje talentirani niti smo imali manje znanja. Ali nije bilo dovoljno snage, a ponekad i sreće. Ostaje žal, ali tu više ništa ne možemo promijeniti. Meni će ostati u sjećanju i na ponos da sam bio dio jedne takve momčadi – rekao je Renato Sulić.
Kaže i da je tijekom karijere igrao s nizom vrhunskih igrača, ali i da mu je najlakše i najljepše bilo igrati s Ivanom Balićem s kojim se na najbolje razumio na terenu.
Kada je riječ o igračima protiv kojih mu je bilo najteže igrati, i tu se opet ističe niz velikih svjetskih asova, ali dvojica ipak zauzimaju posebno mjesto – Nikola Karabatić i Daniel Narcisse.
– Pa to su igrači, pogotovo Karabatić, koji idu na glavu i nose sve pred sobom. Ali i s kojima je igrati uvijek bilo užitak. Mene i sve druge na terenu poticali su da uvijek idemo sto posto.
Od klubova u kojima je igrao, u najljepšem sjećanju ostat će mu godine provedene u Veszpremu. U najtrofejnijem mađarskom klubu odigrao je i neke od svojih najboljih utakmica te s pravom stekao status ponajboljeg kružnog napadača svijeta.
– Veszprem je vrhunski klub u kojem je sve uređeno i koji je, slijedom toga i rezultata koje smo postizali, sigurno među četiri najbolja kluba Europi. Ostaje žal što nismo uspjeli osvojiti Ligu prvaka – kazao je Sulić.
Stekavši ogromno igračko iskustvo tijekom godina u inozemstvu, vratio se u Hrvatsku. No, kaže, zatekao je vrlo loše stanje u rukometu i hrvatskom sportu općenito. Ne krije da se iznenadio lošom situacijom koju je zatekao, a za koju kaže da je lošija nego i prije dvadesetak godina kada je počeo graditi igračku karijeru.
– Nažalost, rukomet i općenito sport kod nas su, koliko vidim, dotaknuli dno. Ovo je čisti amaterizam. Dečki ujutro idu na fakultet ili rade, a poslije podne treniraju ili igraju utakmice. Već i to puno govori što se i kako se radi i što nas čeka za nekoliko godina. Kod nas nema profesionalizma, a nije tako samo u rukometu nego i u drugim sportovima. Bojim se, a to je moje mišljenje na osnovi svega što vidim, da ćemo se za koju godinu, odnosno odlaskom sadašnje generacije, vratiti veliki korak unazad – rekao je Sulić.
I Slovenci rade sustavno
Ukazuje i na to da se u isto vrijeme u skandinavskim zemljama pa i u susjednoj Sloveniji radi sustavno te se ulažu velika sredstva, što će im se zasigurno ubrzo i rezultatski vratiti. Prema Sulićevu mišljenju, neke stvari u hrvatskom rukometu trebalo je odavno promijeniti, ali se to nije dogodilo. Podsjetio je pritom i na trenutačne rezultate hrvatskog prvaka Zagreba.
– Nije normalno da je Zagreb prvak 30 godina i da se nikome drugome svih tih godina nije dopustilo da bude prvak. To nas je i dovelo ovdje gdje smo sada. Nije bilo konkurencije, a pri tome je Zagreb prolazio kako je prolazio. I kada bi se pojavio netko tko je želio ulagati u rukomet, rečeno mu je da tu nema što tražiti. Zato nam je i rukometna liga takva kakva jest i radi se tako kako se radi. Žao mi je što ljudi koji odlučuju o tome ne shvaćaju da je jaka hrvatska liga, u kojoj će stasati mladi i talentirani igrači, osnovni uvjet za kvalitetnije rezultate. Svi koji vrijede, odlaze igrati u inozemstvo. Puno je tu stvari koje nisu postavljene kako treba, a trebale bi biti jer je rukomet ipak naš trofejni sport koji nam je donio tako puno radosti – rekao je Renato Sulić dodajući kako se na sve to nadovezala i ekonomska kriza koja je pogodila sport, a koja zasigurno neće poboljšati uvjete rada i razvoja.
Sulić kaže i da se dvoranski sportovi nalaze u iznimno teškoj situaciji uzrokovanoj pandemijom koronavirusa. Pojašnjava da su neki igrači bili četrnaest dana u samoizolaciji te da će, ako se ponovi nešto takvo, morati proći kompletne pripreme, kao i da je zbog svega toga upitna i regularnost takvog prvenstva.