Još imam jednu želju, u ovo malo karijere što mi je ostalo, da se ogledam s nekom velikom momčadi. Još imam vrhunskih ideja, ali nemam glumce da ih sprovedu, rekao nam je Lino Červar nedavno u Skoplju govoreći o ambicijama do kraja karijere. Pa ima li bolje prilike da se vrati na mjesto gdje je pisao šlagere karijere nego što je Europsko prvenstvo u njegovoj domovini sljedećeg siječnja? U 67. godini je, bolju priliku za lov na zlato i još malo lovorika više neće imati jer s Makedonijom, uza sav trud, to ipak neće moći.
Lino kao Lino, svaki put kad se povede priča o povratku u Hrvatsku jedno govori za naše medije, drugo za makedonske kojima kaže da ga samo “falanga” zanima. Vjerojatno zasad samo sondira situaciju. U Skoplju ima odriješene ruke do Olimpijskih igara u Tokiju da radi što hoće, ali i 8000 eura razloga da ostane. Nije Červar srebroljubac, ali nije ni da mu novac ništa ne znači, a za razliku od makedonskog koji je među bogatijima u Europi, naš rukometni savez baš i ne pliva u novcu. Ako je točno da je siroti Željko Babić koji je došao do kraja puta radio za manje od 2000 eura mjesečno, onda možda i nismo mogli više od dobrog 4. mjesta i 18. polufinala u povijesti. No, kod Babića ionako nije problem konačni rezultat, koliko dojam nakon svega. Ostali su mu uvjeti fantastično osigurani jer ne sjećamo se da nas je ikad pratilo tako dobro suđenje na turniru. Danas, kad ga pola zemlje proklinje, netko će reći i da je puno dobivao, no čak i u svijetu rukometa, koji je daleko od, primjerice, košarkaških uvjeta, o nogometu da i ne govorimo, to je smiješan novac.
Euro-kruna izazov svima
Primjerice, Červarove uvjete otprilike ima i Veselin Vujović u Sloveniji, pa stoga nije ni čudo da se razišao s PPD Zagrebom, iako bi možda sad i došao u Hrvatsku jer teško da će ponoviti takav rezultat sa Slovencima. Teško da će mu se više i tako otvoriti ždrijeb, a i da će mu svaki dan netko poklanjati preokrete od devet golova u dvadeset minuta. Nenad Kljaić radi u Saudijskoj Arabiji za desetak tisuća dolara i godišnje ondje provede oko pet mjeseci. Posao snova, bez mnogo živciranja i ratova taština. Ni Ivica Obrvan u Francuskoj sigurno ne radi za malen novac, iako se klubovi poput Chamberyja ne rasipaju. U prijevodu, tko god bi ostavljao neki posao, učinio bi to naravno iz izazova da bude prvak Europe i iz ljubavi prema Hrvatskoj. A ima li većeg domoljuba među našim trenerima od Slavka Goluže koji je ionako zaposlenik saveza i spreman je još jednom žrtvovati se, kao i toliko puta u karijeri, i ući u borbu s najvećim mogućim kritikama kakvima se u hrvatskom sportu uz rukometne izlažu još samo nogometni izbornici? Legendarni kapetan i osvajač tri izborničke bronce od SP-a u Kataru i onog poraza od Poljske više nije sjeo na klupu. Veliko je pitanje kakav bi prijem, primjerice u Splitu na otvaranju EP-a sljedeće godine, imao Goluža kao samostalni izbornik, no u paru s Červarom to bi mogla biti dobitna kombinacija.
Odvrtimo li film unatrag, u vrijeme kad se birao Golužin nasljednik, sjetit ćemo se da je favorit tada bio Zvonimir Noka Serdarušić. Gotovo je već bio promoviran kad je Ivano Balić, najveći mađioničar u povijesti rukometa na terenu, iz šešira izvukao Babića.
Tko će sada birati?
Serdarušić je trener PSG-a, ali samo do ljeta kad mu istječe ugovor. Sa završetkom SP-a na RTL-u je krenuo šou Nikad nije kasno, a veliki Noka je čak i mlađi od Červara 20 dana! Moglo ga se odmah u Parizu uloviti.
Upitno je i tko će ovaj put birati, neupitno je da će većina, kakav god izbor bio, prstom upirati u Zorana Gopca, iako posljednjih godina više sudjeluje u odlukama nego što vlada. Neupitno je i da za korak više trebamo pravog frajera kojem reprezentacija neće biti učionica ni prijateljska nagrada već kruna karijere. Kao što je bila Červaru 2003. A kvalitetu vrijedi platiti. Reklo bi se – koliko para, toliko muzike. Možda za veliki spektakl kapne i nešto više novca od sponzora.
Neka izbornik bude novinar Mrvec.