Uragan Čilić, bruje svjetski mediji. Odavno nitko nije bio tako uvjerljiv u završnici jednog Grand Slam turnira kao što je to Međugorac bio u New Yorku. Pomeo je Nishikorija za samo sat i 54 minute, bio je to najkraći finale US Opena od 2008., kada je Federer u svladavanju Murraya bio tri minute brži. Marin je ujedno tek peti tenisač u tzv. Open eri koji nije izgubio ni seta u posljednja tri susreta. Ostala su četvorica: Federer (2003. u Wimbledonu), Krajicek (1996. u Wimbledonu), Cash (1987. u Wimbledonu) i Vilas (1977. u Roland Garrosu). Preciznije, Čilić je dobio deset setova u nizu, počevši od onog prijelomnog protiv Simona.
Marin je uvijek bio veliki potencijal (osvojio je juniorski Roland Garros), ali trebala mu je ruka njegova idola Gorana Ivaniševića da ga usavrši, ohrabri i povede ga do teniskog Mount Everesta. Kažu da Marin ima sve, ili gotovo sve, što je nekad imao Goran, ali da još ima i glavu. Da je mirniji, usredotočeniji na igru. Možda je i zato osvojio Grand Slam naslov u situaciji kad je Goran izgubio finale od Agassija. No, jasno je svima da su njih dvojica zajedno postali ubitačna kombinacija i da zasigurno nisu rekli zadnju riječ.
Amerikance – a i nas – oduševio je Marinov pobjednički govor u kojem je istaknuo da se naporan rad uvijek isplati. Vrijedi to i u životu, samo se u sportu bolje vidi.
No, da Marinova filozofija nije pala s kruške, vidi se i po izjavi njegova oca Zdenka. Zahvaljujući novinarima na čestitkama zbog sinova uspjeha, kazao im je: "I vaš je. Ako bi bio samo moj, to ne bi vrijedilo ništa". To se zove domoljublje!
Marin Čilić postaje idol nacije i on to zaslužuje. Iako se njegov nastup u Davisovu kupu može usporediti s davanjem dodatnih pet kilometara maratoncu koji je stigao na cilj, on iz New Yorka putuje u Amsterdam i pridružuje se reprezentaciji. Šteta da se tako nije ponijela Ajla Tomljanović. Ništa joj ne zamjeramo, ali Marina slavimo.
Bravo Anton! Napokon i novinar koji istice istinske vrednote! Dosta pisanje o nekim " starletama"... Za promjenu pisati o "velicinama"