Napokon počinje. Iako će, naravno, cinici ponuditi verziju da nisu nikomu ni nedostajali. A opet, bez domaćeg nogometa ne možemo. Ne, nije bajan, nije veličanstven, ali je naš. Takav kakav je, no jedini koji imamo. I dok je na nekim drugim meridijanima nogomet prestao biti najvažnija sporedna stvar na svijetu i evoluirao je u najvažniju, kod nas je priča malo drugačija.
Ovdje je nogomet - sporedan. Ovdje su važni delegati, suci, kontrolori; Mamići, Štimci, Grgići; ovdje se rasprave uglavnom vode o tome tko je dobio prvu utakmicu u kancelarijama.
Energiju koju bismo morali trošiti na otkrivanje sramotnog izdanja Dinama u tamo nekom Azerbajdžanu, konstantna pušenja od Albanaca, Ciprana i inih "velikana" čim čekiramo putovnice mi radije razbacujemo na morbidne rasprave o sustavima, ljudima s one strane aut-linije i sličnim glupostima. "Neprijateljsko okruženje" kao zaštitni znak. Početak prvenstva?
Da, tu je, iako je ovdje važnije znati je li Zdravko Mamić s pravom uvrijeđen odbacio igru s ostatkom društva, je li konačna Štimčeva namjera svrgnuće Vlatka Markovića. Tuga, jad i čemer. Nogomet nam je bijedan? Možda. Ali, kako se prema njemu odnosimo, tako nam i vraća. Možda bi bilo vrijeme da se počnemo baviti temeljem - igrom. Iako, teško je vjerovati da to možemo.