Srpski tenisač Novak Đoković trenutno se nalazi u Saudijskoj Arabiji gdje će u dvoboju za treće mjesto u egzibicijskom turniru u Rijadu po posljednji put igrati protiv najvećeg rivala Rafaela Nadala. Premda se ovaj meč neće uračunati u službenu statistiku s obzirom da se radi o egzibiciji, ovo će njihov biti 61. međusobni duel (Đoković vodi 31-29).
Uoči meča Đoković je za La Nacion opisao svoje djetinjstvo u kojem je bio primoran pretrpjeti bombardiranja njegove države:
"Rat je užas, nešto najgore što se može doživjeti, strah od nepoznatog. Ne znaš hoće li ti sljedeća bomba pasti na glavu i tako svaki dan. Uzbune, sirene, sve nas je to probudilo. Noću kad su se avioni približavali, sjećam se svoje majke jedne noći...”, započeo je.
"Spavaš, onda se čuju sirene, moraš uzeti torbu i otići u sklonište. Prvi put kad se to dogodilo mama se probudila u mrklom mraku, jer smo svi zajedno spavali, nismo znali što se događalo i plakali smo noću. Udarila je glavom u grijač i pala u nesvijest. Moj otac je pao u nesvijest. To je jedno iskustvo koje nas je ojačalo kao pojedince, ponavljam, ne želim to nikome".
"Želim biti jasan, ne vjerujem da bi itko trebao pratiti rat kako bi bio psihički jači, postoje drugi načini za to. Za mene je to bio važan dio života i zbog njega sam brzo sazrio kao klinac. Morao sam preuzeti određene odgovornosti, podijeliti tu ulogu sa svojim ocem, jer sam bio najstariji sin. Objašnjavao mi je što trebam raditi, gdje trebam voditi svoju braću. Svi su bili u panici, uplašeni, izgubljeni, naježim se", dodao je. Potom je opisao trenutak koji je proživio kao 12-godišnjak:
"Sjećam se dana kad sam napunio 12 godina i vidio sam avion usred dana. Bilo je to u teniskom klubu i alarmi su se uključili, čuješ to i onda vidiš avion iznad sebe i pomisliš 'što mogu? Ne mogu ništa'. To je najgori osjećaj". Za kraj je rekao i kako mu se današnje moderno doba nikako ne dopada:
"Također, čini me ranjivim kada vidim ljude koji pate zbog zdravstvenih problema, kada osjećaju da nema nade i da nema rješenja. Kad sam bio mali, članovi obitelji su bili jako bolesni i jako sam bio osjetljiv na to. Tako da zamišljam svijet koji je više povezan s prirodom, svako drvo nam daje kisik, život, energiju, liječi dušu, ali umjesto toga mi buljimo u svoje telefone".
Nisam ga nikad čula da je suosjećao sa žrtvama Vukovara dok ga je vojska njegove Srbije doslovce sravnila sa zemljom. Osim ako ne misli da su oni bombardirali sami sebe. Kako se to uči tamo preko Dunava.