Memorijalni dani u spomen na Dražena Petrovića diraju u srce ne samo članove obitelji i velikanove prijatelje nego i njegove bivše suigrače i suparnike. Uvjerili smo se u to prije i poslije gala večere održane večer prije memorijalne utakmice, a jedan od najemotivnijih sudionika tog događanja bio je Stojko Vranković, Draženov najbolji igrački prijatelj.
Evo što je Stojko rekao o svom dragom "Peći":
– Dražen je otišao mlad i teško mi bude kada odem na njegov grob, teško mi je bilo i večeras jer nije tu. Prošlo je puno godina od njegova odlaska, no on je nama u srcima i tako će i ostati.
Sudac: Dražen je smirivao Acu
U Zagreb je stigao i Stojkov veliki prijatelj Panagiotis Giannakis, negdašnji grčki reprezentativac, koji se jako dobro sjeća Dražena jer bi ga nerijetko dopalo da ga čuva.
– Dok je Dražen još bio mlad, mi smo i uspijevali pobijediti tadašnju Jugoslaviju, na Eurobasketu 1987. u Ateni čak dvaput, no poslije nismo imali izgleda jer je Dražen sve više iznenađivao raskoši svog talenta. Premda i suparnik, zbog toga sam ja bio i njegov poklonik.
Zar Giannakis nije bio na glasu kao dobar defenzivac?
– Kad se branite od igrača s takvim napadačkim arsenalom, onda pokušavate sve da ih svedete na što manju učinkovitost, no to kod Dražena nije bilo dovoljno.
Još jedan vrlo važan Grk za europsku košarku rado se prisjetio Dražena, a to je Kostas Rigas, nekad ponajbolji europski sudac:
– Ja sam ponosan što sam sudio puno utakmica Dražena Petrovića pa tako i oba Cibonina finala Kupa prvaka. Bio je izvanserijski igrač koji nikad nije radio probleme. Štoviše, bio mi je najbolja podrška u svojoj momčadi. Dok je njegov brat Aco radio pritisak na nas suce, Dražen ga je uvijek smirivao. Bio je to obostrani respekt, a to je za igru najvažnije.
Za Draženov igrački razvoj, u njegovim formativnim godinama, bili su jako važni treneri Slavnić, Kulenović i Đurović, no važni su bili i strpljivi suigrači, a jedan takav bio je Srećko Jarić. A on je stoički podnosio Đurovićevo svojevrsno forsiranje Dražena na račun njegove minutaže:
FOTO Evo tko je sve bio na gala večeri u čast Dražena Petrovića u Westinu
– Kada je Đurović došao za trenera, dobio sam meningitis pa prvi dio sezone nisam igrao, a za to se vrijeme 18-godišnji Dražen nametnuo kao lider. Iskoristio je to vrijeme. Doduše, kod nas starijih nije bilo taštine. Bila je to momčad sastavljena od iskusnijih igrača koji su prošli mnogo toga i koji više nisu imali reprezentativne ambicije, ali je interes bio pobijediti, napraviti nešto dobro. I tu među nama pojavio se momak čiji nesvakidašnji talent jednostavno nije bilo moguće ne primijetiti, takvu volju za rad i želju za pobjedom. On se košarci radovao kao malo dijete kada mu poklonite novu igračku.
Dražena se i kao suigrača i kao suparnika jako dobro sjeća i Željko Obradović, najtrofejniji klupski trener u europskoj košarci. Za njega je ovaj memorijal nešto neizbježno:
– Draženova želja na napretkom bila je nevjerojatna pa je igru jedan na jednoga razvio do te mjere da je praktično bio nezaustavljiv. U vezi s utakmicom za Dražena Aco me kontaktirao još lani i moj je odgovor bio: "Što god hoćeš i kada hoćeš." Nije se uopće postavljalo pitanje hoću li se pojaviti, a jedino mogu zahvaliti Draženovoj mami Biserki i bratu Aci na pozivu da budem dio ovog spektakla.
Zajedno sa Željkom u Zagreb je stigao i Bogdan Diklić, srpski glumački velikan:
– Dražena sam čak i poznavao, tri-četiri puta smo i razgovarali i to mi je velika čast. Bio sam veliki štovatelj njegova lika i djela i to sam i dan danas.
Je li Dražen bio neka vrsta umjetnika u onome što radi? Poput vas u glumi?
– Nećemo sada o meni, no on je sigurno bio umjetnik košarke.
Umjetnikom, ali i inspiracijom smatra ga i bivši suigrač iz reprezentacije Vlade Divac:
– Imao sam 14 godina i gledao sam neki intervju koji je on davao, s onom svojom razbarušenom kosom, i maštao sam da i ja mogu igrati košarku tako dobro. Nije prošlo dugo i zajedno smo igrali u reprezentaciji.
Divac rijetko daje izjave za medije, no ova je prigoda bila izuzetak:
– Tužno je što Dražena nema među nama, ali je lijepo da se organiziraju ovakve priredbe da se sjetimo najboljeg među nama i da to sjećanje nikad ne izblijedi. A on je, za mene, bio najbolji europski igrač svih vremena.
Najveće okupljanje od 1989.
Iskazuje to Divac i sljedećom gestom.
– Kada god prolazim kroz Zagreb, odem na Draženov grob, ali i na posljednje počivalište Kreše Ćosića.
Za još jednog NBA centra, a ovaj je iz današnjih dana, Dražen je bio zvijezda vodilja. To je startna petica hrvatske reprezentacije Ivica Zubac:
– Premlad sam da bih se Dražena sjećao, ali kao i svakom mladom košarkašu u Hrvatskoj, tako je i meni on bio idol, ideja vodilja, pogotovo na putu prema NBA ligi. Danas je u NBA ligi sve više igrača koji nisu Amerikanci, a ne znam bi li to bilo moguće da nije bilo Dražena i njegova naraštaja koji je krčio put. Kada sam došao u NBA, govorilo se da smo mi Europljani mekani i slično, no ta se slika mijenja. A mogu samo zamisliti kako se na Europljane gledalo u Draženovo vrijeme.
Sve u svemu, gala večera za Dražena bilo je najveće okupljanje košarkaških velikana (i legendi) u Hrvatskoj još od 1989. i Eurobasketa, čija je završnica tada odigrana u Zagrebu.
Ja mu ne zamjeram onu zastavu. Nije ju gazio nego je izbio iz ruke provokatoru koji je s njom došao. Da je bila srpska vjerojatno bi neki naš u ekipi jednako reagirao.