U sjećanje na Dražena Petrovića u Zagrebu su se kao VIP gosti pojavile mnoge košarkaške legende, a među njima i dvojica velikana iz Draženova vremena – Toni Kukoč i Nikos Galis. A zadovoljstvo i čast da trenerski vodi svu trojicu imao je hrvatski stručnjak Željko Pavličević.
Pavle je s Draženom i Cibonom bio europski klupski prvak 1986., s Kukočem i Splitom taj je uspjeh ponovio 1991., a Galisu je bio trener, jednu sezonu, u grčkom prvaku Panathinaikosu.
A uspješno voditi takve skorere izraženog ega kao što su bili Petrović i Galis i takvog genijalca poput Kukoča mogli su samo socijalno inteligentni treneri, mudri ljudi kakav je očito bio i naš sugovornik.
– Svi veliki igrači su kao veliki umjetnici. Oni imaju drukčiju psihologiju, vrijednosni sustav koji ne smije narušavati integritet momčadi i uloga trenera je da to uskladi. Važno je shvatiti primarni cilj takvih igrača. Kod Dražena i Galisa, koji su veliki pobjednici, morali ste paziti da ne prevlada njihov ego, dok kod Kukoča to nije bio problem. Naime, ako takvom superstaru prilagodite baš sve, onda će ostatak momčadi patiti i onda tu nema rezultata. Sjetite se samo kako je nemilice zabijao Oscar Schmidt, možda i više od Dražena, no njegove momčadi nisu osvajale trofeje kao Draženove.
A kako je bilo voditi Dražena Petrovića? Bilo je naše prvo konkretno pitanje upućeno 73-godišnjem Zagrepčaninu koji će sljedeće godine proslaviti 50 godina trenerskog posla.
– Voditi Dražena nije bilo teško jer on je vođa čije se ambicije poklapaju s ambicijama trenera. Njegova je želja bila da se maksimalno trenira i da se pobjeđuje, što i svaki trener želi. Štoviše, Dražen nije imao ni problem malih utakmica jer je imao motiv da bude najbolji strijelac. Sjećam se da sam ga protiv Borca iz Čačka htio odmoriti, a on mi je rekao da hoće biti bolji strijelac od Radmila Mišovića te da će mu bude li igrao samo 10 minuta, pasti prosjek. I ja sam to uvažio, a on je, kada je zabio svoju normu, izašao iz igre.
VEZANI ČLANCI:
Je li Dražena trebalo obuzdavati da ne pretjeruje s treninzima?
– U tom smislu da jer on je došao na 700 šutova pred utakmicu, no kako ljudska fiziologija ima svoje limite, veće nego glava i volja, uspjeli smo to spustiti na 200-250 šutova, što je još uvijek bilo dvostruko više u odnosu na neku normu u danu pred utakmicu.
U kojoj je mjeri, trenerski, upravljiv bio Toni Kukoč?
– On je bio nonšalantniji, ali velike je utakmice igrao na vrlo visokoj razini. Nije volio zagrijavanja, odmah je htio loptu, no bio je izrazito korektan suigrač. Sjećam se da je u finalu Kupa prvaka protiv Barcelone zbog četiri prekršaja veći dio drugog poluvremena morao presjediti. Kada sam ga ja tri minute prije kraja finala htio uvesti da kao naš najbolji igrač bude na parketu u trenutku pobjede, Kuki mi je kazao: "Treneru, pa mi bolje igramo bez mene."
Dakako, takvo što grčki košarkaški bog Nikos Galis nikad ne bi izgovorio, no Željko je znao kako i njega "hendlati".
– On je uvijek imao onu svoju namrgođenu, obrambenu facu, no iza toga se krio vrlo seriozan igrač izrazitih radnih navika. S njim na treningu nikad nije bilo problema, ali kad bi vidio da netko ne radi kako spada, glasno bi kazao da trening nije bio dobar. To je umjetnost što je on, sa svojih 183 centimetra, napadački radio. Bio je prodoran, ali i nevjerojatno čvrst u kontaktu s izrazitim osjećajem da isfintira visoke igrače koji bi ga čekali u reketu. To što su on i Dražen radili u reketu, nakon prodora, bila je umjetnost.
Još je nešto Pavle dodao na temu Dražena Petrovića.
- Njegova ostavština jest i to što nas i nakon tri deseljeća od svog odlaska i dalje okuplja.
