Dok je bio u snazi, Ivo Trumbić je bio čest gost bazena uza Savu, nije zaobilazio ni jednu bitniju vaterpolsku utakmicu. O njegovim stručnim referencijama da i ne govorimo. Zato smo mu lani, u studenome, predložili da (još jednom) bude član žirija za izbor najboljeg hrvatskog vaterpolista što ga Večernji list tradicionalno bira od 1988. godine.
Trebao je opet biti u žiriju VL-a
Bila bi to i još jedna prilika da se prisjetimo njegove blistave igračke i trenerske karijere. Isprva je prihvatio, činilo se, s oduševljenjem. Odredio je nećakinju (svoje djece nije imao) za rješavanje nekih tehničkih stvari vezanih za računala i mailove. No, nekoliko dana prije nego što smo trebali krenuti u konačnu realizaciju razgovora javio nam se telefonom.
– Nemojte se ljutiti, ali ja ipak ne bih bio u žiriju. Nisam najboljeg zdravlja, a nisam ni gledao puno vaterpola ove godine. Zbog korone ga nije ni bilo. Eto, možda neke druge godine kad se ovo normalizira.
Na žalost, gospodin Trumbić nije dočekao vraćanje normalnom životu. U petak navečer umro je u Zagrebu u 86. godini života (rođen je 2. travnja 1935. u Splitu), kažu od leukemije. Otišao je jedan od najboljih vaterpolista koje je Hrvatska imala, nakon toga i uspješan trener, autor vaterpolskih udžbenika, stanar Kuće slavnih vodenih sportova...
Teško je zapravo pobrojiti sve njegove igračke i trenerske uspjehe, ali ono čime se mogao ponositi cijelog života svakako je bila činjenica da je bio član one nezaboravne generacije koja je 1968. u Meksiku osvojila prvu olimpijsku medalju za tadašnju Jugoslaviju, a time i za Hrvatsku (u sastavu od 11 igrača osmorica su bila Hrvati: Stipanić, Hebel, Bonačić, Janković, Lopatny, Marović, Poljak i kapetan Trumbić, a i izbornik je bio Zagrepčanin Seifert). Šjor Ivo je bio jedan od stupova te momčadi, čemu u prilog ide i njegov izbor za najboljeg igrača vaterpolskog turnira.
A ne mogu se ne istaknuti i njegova tri naslova europskog prvaka s Mladosti (1967., 1968. i 1969.) kada se Trumbić sve više okretao trenerskom poslu, pa je u neku ruku bio trener u bazenu, Seifertova produžena ruka. A još 1963. osnovao je vaterpolsku školu Mladosti iz koje su poslije ponikli mnogi poznati asovi.
Iako će u sjećanju vaterpolskih zaljubljenika ostati upamćen kao branič (1964. proglašen je najboljim braničem svijeta), prvi je trofej osvojio kao vratar. Sa splitskim Jadranom, u kojem je i ponikao 1952., okitio se naslovom jugoslavenskog prvaka kao prvi vratar momčadi. Poslije se prebacio na poziciju braniča, a 1962. prešao je u Mladost. Igračkim naslovima europskog prvaka u Mladosti pridodao je i isto takav uspjeh kao trener, 1987. s Pescarom. Zapravo, te je godine s Pescarom stigao do čak četiri trofeja (osim Kupa prvaka, osvojio je dvostruku talijansku krunu te Superkup).
Medalja s Nizozemskom
A još kad tome pridodamo da je trenerske naslove osvajao i s Jugom (dva naslova prvaka i kup) te da kao izbornik ima i olimpijsku broncu iz Montreala 1976. godine (s Nizozemskom!), shvatit ćemo o kakvoj se trenerskoj veličini radi. Zbog toga je bio iznimno cijenjen gdje god je radio, a posebno su Nizozemci bili zaluđeni njime.
Za sve te uspjehe te za promidžbu Hrvatske 2020. je nagrađen najvećim sportskim priznanjem – Državnom nagradom Franjo Bučar za životno djelo.
Počivao u miru Božjem i neka mu je laka hrvatska zemlja.