Najtrofejniji hrvatski olimpijski trener dobio je još jednu nagradu za životno djelo. Nakon one od HOO-a koja se zove po Matiji Ljubeku i državne imenovane Franjo Bučar, Anti Kosteliću pripala je i nagrada koja nosi njegovo ime. Naime, Hrvatski skijaški savez ove je godine ustanovio nagradu za životno postignuće koja će nositi ime "Ante Kostelić Gips" a njen prvi dobitnik je upravo Ante Kostelić, popularni Gips.
Premijer: Od Ante učim
A taj nadimak ovaj genijalni trener dobio je još kao dijete jer bi kao hiperaktivqn klinac nerijetko završio u gipsu što će se, u njegovoj trenerskoj karijeri, kasnije često događati njegovoj djeci Janici i Ivici. No, njima kao vrhunskim svjetskim skijašima koji, kao i mnogi drugi, nisu uspijevali izbjeći padove i teške ozljede u sportu u kojem su lomovi itekako sadržani. No, i unatoč tome, a Ivica i Janica su zajedno prošli preko 20 operacija, Ante je stvorio sportaše kakve nismo a vjerojatno nikad niti nećemo imati. Barem ne u sportu u kojem nemamo ni infrastrukturu pa ni dovoljno snijega.
>> Sljeme je spremno za Snježnu kraljicu
Srećom, imali smo entuzijasta dijamantne volje a pri tome i domoljuba kojega nije zanimalo, zajedno sa svojom talentiranom djecom, otići trbuhom za kruhom premda je takvih ponuda imao. Zacijelo ga i zbog toga toliko cijeni aktualni premijer Andrej Plenković koji se odazvao ovoj svečanosti i na račun počasnika uputio ove riječi:
- Ponekad sjednem s Antom da popričamo i to je inspirativno za mene. To je mudar čovjek kolosalnih postignuća od kojeg mogu učiti a te prilike koristim i da se osobno uvjerim u zaista jedinstven karakter čovjeka koji je kroz sport ostvario uspjehe koji tjeraju suze radosnice na oči. Prije hrvatske neovisnosti gledali smo Bojana Križaja i Roka Petroviča no nitko od nas nije ni sanjao da bi se moglo ostvariti ovakovo čudo.
Obrajaćajući se s govornice izravno Gipsu, premijer je kazao:
- Ono što ste vi učinili za hrvatsko skijanje i naš sport ne može se usporediti ni sa čim u hrvatskom sportu. Vi se omogućili da mi kao zemlja koja muku muči da imamo snijega postane skijaška velesila i da nas gledaju kao giganta, kao što je slučaj danas s nogometnom reprezentacijom. Vi Ante ste usadili svojoj djeci fantastične vrline u koje sam se uspio uvjeriti i u vrijeme kada je Janica bila naša državna tajnica za sport. Vaše postignuće je kolosalno.
Prijedlog za počasni doktorat
A zahvaljivali su se i drugi govornici pa tako i čelni ljudi Hrvatskog skijaškog saveza čiji je predsjednik Miho Glavić izdiktirao impresivnu nisku postignuća Kostelićevih:
- Janica i Ivica postali su najuspješniji brat i sestra u povijesti olimpijskog sporta. Osim 10 olimpijskih, osvojili su i osam svjetskih, od čega je šest zlatnih, četiri velika Kristalna globusa i sedam malih Kristalnih globusa odnosno 56 pobjeda i 115 postolja u Svjetskom kupu.
Prisjećajući se početka suradnje s Gipsom direktor Saveza Vedran Pavlek kazao je:
- Kada me Gips zamolio da preuzmem brigu o Savezu i njima, da se on može posvetiti trenerskom poslu Hrvatska, nije imala niti jedan jedini osvojeni bod u Svjetskom kupu. Kako su nasjretniji trenuci moje profesionalne karijere bili vezani uz Gipsa tako je i onaj najteži a to je bilo kada sam ga morao poslati u mirovinu jer je njegova najveća želja bila da na skijama i u pancericama ode na Mirogoj.
A među svim onim uspjesima Kostelićevih, Pavleku su se dva trenutka duboko urezala, a prisjećajući se pustio je i suzu:
- Zbilo se to na ZOI u Salt Lake Cityju. Nakon što je već osvojila dva zlata i srebro i potom odvezla možda i utrku karijere i osvojila veleslalomsko zlato Gips mi je kazao: "Znaš, ja to inače ne radim ali sad bum se bacil na leđa". Drugi trenutak kojeg najviše pamtim jest Ivičina pobjeda u Flachau, te iste 2002., kada je osvojio svoj prvi mali Kristalni globus.
Nazočnima se obratio i sam Ivica ali putem video veze jer je bio uz skijašice koje su vozile slalom u Semmeringu.
- Ako se mogu pjesnički izraziti, vatra koju je zapalio naš Prometej i dalje gori i mi se kao reprezentacija i dalje borimo za vrhunske rezultate. A sve je krenulo od projekta u kojeg je malo tko vjerovao i koji je bio avangarda. Premda on nije čovjek od nagrada, osim oni koje se mogu osvojiti na sportskom terenu, nadam se da će mom ocu ova biti draga. Jer, važno je da ova naša priča bude svjetionik i nadahnuće onima koji se bore za pobjede na svim životnim poljima.
Janica uzvanicima nije govorila ali jest medijima koji nisu mogli propustiti priliku njenog rijetkog javnog pojavljivanja.
- Svakako je to poseban dan i za mene. Uvijek je lijepo primati nagrade iako to nikad nije bilo nešto što je oca motiviralo. No, lijepo je znati da ljudi to gledaju i cijene.
Slušajući nabrajanje svih očevih trenerskih uspjeha, zapitali smo ju što je njoj od svega toga ostalo u najljepšem sjećanju.
- Za mene osobno najljepši trenutak kada je Ivica osvojio olimpijsko srebro u kombinaciji u Torinu. To je bio najupečatljiviji trenutak u mojoj i njegovoj karijeri.
Zašto je više slavila bratov domet od, recimo, svoja tri zlata na jednim Olimpijskim igrama?
- Teško je dati odgovor na to pitanje. Tuđem uspjehu mi se nekako lakše veseliti nego svojem. Za sebe znam što mogu i koliko vrijedim. Osim toga ja imam i utjecaj na ono što radim a na drugu osobu ne možeš imati utjecaj i onda mi se taj uspjeh čini vrijednijim jer je ta osoba pronašla put do uspjeha.
Kako je funkcionirao odnos između oca i kćeri na razini trenera i sportašice? Zacijelo to nije bilo lako izbalansirati.
- Nije bilo. Za njega je bilo teže jer kada si roditelj ne možeš zapostaviti tu stranu. Za mene je to bilo dobro. Držim da teško funkcionirala s nekim tko nije moj tata jer sam si mogla priuštiti puno više slobodnijeg ponašanja nego kod nekog trenera koji nije rodbinski vezan sa mnom nego profesionalno pa sam imala više mjesta za svoje tvrdoglavosti.
Nazočnima u Kristalnoj dvorani hotela Westin obratio se i nositelj katedre Teorije treninga na zagrebačkom KIF-u prof. dr. sc. Igor Jukić:
- Imao sam priliku biti, nešto što će vam čudnim zazvučati, mentor Anti Kosteliću za diplomski rad. On je naš fakultet upisao 1959., apsolivorao negdje 1963. a diplomirao 2005. No, ja bih to prije nazvao doktorskim radom pa bih si uzeo za pravo Sveučilištu u Zagrebu predložiti da se Anti Kosteliću dodijeli počasni doktorat.
Kada je pak došao na red sam počasnik, Ante je najprije spomenuo čovjeka koji je preuzeo treniranje Ivice kada su se natjecateljski nastupi njegove djece počeli razdvajati. A bio je to slovenski trener Vicencij Jovan, popularni Cena.
- Supruga Mica i ja smo odlučili da ja ostanem uz Janicu i da pronađem trenera za Ivicu. Cena je tu ulogu preuzeo i omogućio svima nama da nastavimo koračati prema vrhu.
Spomenuo je Ante i Marka Bošnjaka ali i bivše skijaše Davora Sencija i Nenada Dančua a spomenuo bi još mnoge da nije bio u pitanju prigodničarski govor koji nije smio biti dug.
- Želim ovdje reći da je hrvatsko skijanje postojalo i prije Kostelića a o razlozima zašto se nije moglo emancipirati neću jer bi to već ličilo na politički govor a to sada ne želim.
No zato je bez okolišanja, i to pred premijerom, prigovorio Ministarstvu kulture u kojem smatraju da najnovija knjiga o Janici, iz pera Marijana Boršića, nije štivo za knjižnice.
- Rekli su da knjiga o Janici ne spada u kulturu, a nekada se tjelovježba zvala fizička kultura. Uostalom, kultura tijela jednako je vrijedna kao i kultura duha.
To što je gips napravio od svoje djece je svjetski fenomen. Kupovi, olimpijade, nevjerovatni uspjesi, no sve to nije najviše što su Kostelići postigli. Gips je napravio to da su i Janica i Ivica divni ljudi. Pristojni lijepo odgojeni, sa puno poštovanja prema starijima, susjedima okolini. Jednotavno predivni ljudi