Lino Červar imao je ideju okupiti sve najbolje što Hrvatska ima, da u lov na zlato koje nedostaje – sad to pretjerano zvuči, ali završnica EP-a pokazuje da nijedan suparnik nije toliko moćan koliko si ga sam u stanju napraviti – krene s ujedinjenim snagama hrvatskog rukometa. Uz one koje su Željko Babić ili prije Slavko Goluža promovirali u kadar reprezentacije, Červar je vratio i četvoricu igrača koji su obilježili posljednjih desetak, a neki i više, godina u dresu reprezentacije. Vratio je četvoricu igrača koji su po svom renomeu i klubovima u kojima su igrali kad ih je pozvao (PPD Zagreb, Veszprem, Vardar i Pick Szeged) mogli pomoći. I nije uspio.
Nije kriva ta četvorka
Umjesto reprize srebra iz 2009., pa i onog bolnog poraza u finalu od Francuza uz nezabilježeno suđenje na štetu domaćina djeluje kao priča iz bajke, dobili smo reprizu EP-a 2000., i to na više razina. I tada i sada čelnici Hrvatskog rukometnog saveza odlučili su se za izbornika povratnika, provjerenog stručnjaka, nositelja medalja. I promašili. Sastav Zdravka Zovka bio je tada u tako ozbiljnim godinama da su se neki sjetili provale legendarnog vječnog studenta Boba iz serije Vruć vetar: „Za studentski dom sam prestar, za starački nemam godine!“ Zoran Mikulić imao je 34, Goran Perkovac 37, Zlatan Saračević 38, a Irfan Smajlagić 39 kao i Mirko Bašić, doduše vratar.
Červarovi povratnici Igor Vori (37), Denis Buntić (35), Mirko Alilović (32) i Ivan Čupić (31) nisu bili tako stari. Nijednog od njih Željko Babić nije imao na popisu za prošlo natjecanje (SP u Francuskoj) na kojem je prosječna dob kadra naše reprezentacije bila 24,8 godina. Červarovih 22 u prosjeku su bili točno četiri godine stariji (28,8), a prosjek ruši Jaganjac (19), koji je igrao 13 minuta. Naglašavamo – ova četvorka nije kriva što je Hrvatska peta na svom EP-u. Dali su svih tih godina puno. Hrvatska će dalje morati bez njih. Svaki je na neki način donio ispravnu odluku.
Igor Vori pratio je Linu Červara od njegove prve do posljednje utakmice na klupi reprezentacije. Bio je njegov miljenik. Kad je Renato Sulić, s kojim je Ivano Balić čudesno odigravao akcije na crtu, doživio tešku nesreću kad ga je u Rijeci udario auto i ostao bez nastupa na Olimpijskim igrama u Ateni, Vori je ponio sav teret odgovornosti. Červar mu je toliko vjerovao da je naš div na crti odigrao praktički cijeli turnir bez zamjene, što je danas nezamislivo. Bio je prvak Europe, igrao je u velikim klubovima poput Barcelone, Hamburga i PSG-a, a cijelu je karijeru prošao bez ozbiljnije ozljede. Iako su ga tukli kao magarca. S Hrvatskom je osvojio devet medalja, bio najbolji igrač SP-a u Hrvatskoj 2009. i odlazi u povijest kao jedan od najboljih naših kružnih napadača.
Mirko nije zaslužio napade
Mirko Alilović bio je otkriće kad se pojavio na vratima. Dečko iz Ljubuškog kao dijete je za Izviđač branio u Ligi prvaka što mu je donijelo poziv u tada superjaku španjolsku ligu. Nekako najbolje godine u karijeri vezane su uz razdoblje kad ga je Červar ubacivao usred utakmice i kad bi obranama promijenio njen smjer. Bio je miljenik navijača koji su dolazili u dvoranu, bio je omiljena meta onih koji nisu. Branio je s jako puno emocija, a sve teže su mu padale utakmice kad bi ih imao premalo, grizao se zbog svakog primljenog gola. Istovremeno bi u Veszpremu branio briljantno. Mučne priče kojima su zlobnici pratili njegov obiteljski život kulminirale su na ovom EP-u razbijanjem prozora na puničinoj kući. Nije zaslužio takav odnos.
Denis Buntić nikad nije bio prvi ljevak u vanjskoj liniji reprezentacije, ali često je spašavao. Možda nije bio igrač za najveće utakmice, možda je djelovao pomalo nezgrapno, gotovo samouko, ali je bio silno zahvalan igrač. Nekako su mu najbolje ležali Danci koje je uništio na putu za naše posljednje finale 2010. kad to ni najmanje nisu očekivali. Hvidt nam je bio noćna gora kao i Omeyer, ali Bunta je imao rješenje za njega.
Ivan Čupić nosio je težak teret nasljednika Mirze Džombe na lijevom krilu. Nosio ga je briljantno. Hrvatska kontra najviše je zahvaljujući njemu godinama bila prepoznatljiva, jedna od najjačih u svijetu rukometa. Za Hrvatsku je dao više od 470 golova, sva ljeta i zime od 2008., more emocija, ogroman doprinos u osvajanju sedam medalja i – pola prsta! U pripremama za OI u Pekingu, nepažnjom, preskačući ogradu, prstenjak mu se zaglavio pa ga je rasjekao. Nije ga se moglo spasiti, a s četiri i pol prsta na toj pucačkoj ruci postao je i prvak Europe lani. Legendaran je Červarov time-out u Pekingu u kojem viče: „Idemo, ne dajmo im loptu, idemo za Ivana, za Ivana!“. I po tome ćemo ga pamtiti, više nego po protrčavanjima kroz mix-zonu.
Ne znam što reći i ne poreći, ali zaista ne znam...projekt domaćinstva takvog natjecanja je vrlo ozbiljna stvar, pogotovo kad se gleda "izdašnost" takvog projekta, a to znači da je domaćin u finalu i dvorana dupkom puna. Naime, izgleda da su ozbiljni bili samo organizatori, a izvoditelji, izbornik i Savez po onoj što dade dragi Bog, sreća junačka i raspored zvijezda na nebu. Priznajem oštar sam i ne sramim se toga nimalo. Kritiziram Linu i neću imati milosti prema njemu nimalo. Nek nam objasni samo jednu stvar: kak' repka može biti na tako niskom energetskom nivou (praktički na nuli) protif Francuza koji su im u II. polčasu "ponudili" (Nikola Karabatić i Gerard na klupi) da odigraju "makar" i neriješeno, a prilika je bila slonovska i neponovljiva, kako? Pa što ste vi radili 4 dana prije tekme, što, bauljali po hotelu i rekreativno trenirali i "gomilali" psikički strah i nelagodu kompleksa nemoći protif Francuzića. Pa kako objasniti i dokučiti da repka u ratno vrijeme, a i klub PPD Zagreb postižu kolosalne rezultate? Gospodo jazavčari i narikače, pola infrastrukture u to vrime godišta je bilo prepolovljeno i slomljeno uslijed okupacije zemlje, pola, a mi olimpijski prvaci med ostalim, pa svjetsko srebro na Islandu prije olimpijade. Nek Lino u kratikim crtama obrazloži, posloži i izloži kakav mu je bio program priprema i rada repke kroz godinu prije eura, kakav? Pa kako može jedna Švedska koja igra u postavi, pazi sad sa drugoligaškim igračem?